Bogatiji svijet je navikao da za vrijeme odmora ide jahtom na krstarenje mi kao pripadnici nizih slojeva drustva mozemo da priustimo samo “brodarenje”(tj. voznju turistickim brodicem do obliznje plaze). Kad visedecenijski hidrofobicar kao ja rijesi da krene na putovanje preko vode onda je to kao da krenes u bitku sa samim sobom. Ne znam da li me vise gusi strah ili uzbudjenje zbog nesvakidasnjeg dozivljaja. Sjeli smo na brodic I krenuli da pokupimo I ostale putnike sa obliznjih dokova. Okrenem se ja I vidim da to I ne djeluje toliko strasno moglo bi cak I da se uziva. Prilikom sljedeceg pristajanja brodica kapetan upita da li neko zeli na palubu a ja ko po komandi skocim, odjednom zelim, kao da sam u sekundi zaboravila na sve svoje strahove. Svi koji me poznaju samo su me gledali ne vjerujuci ,,ja sam naime na moru jedna od onih”dokolenaca” I nikada ne zalazim u vodu ako je dublja od koljena, a sad ja cu na palubu.
Izadjem I sjednem, osjetim nisam mozda trebala, bilo je divno osjetiti vjetar u kosi gledati sunce I talase koji se presijavaju,,,ali gledati talase koji udaraju u camac I zapljuskuju nas uopste nije bilo prijatno. Krene jedan od clanova posade od jednog do drugog putnika da nudi domacu rakiju dunjevacu hvali je kaze govori sve bitnije svjetske jezike izmedju ostalih I ruski. Mislim “mlatnula” bih ja sad jednu samo da nekako otjeram ovaj I sve ostale strahove koji ce uslijediti do kraja ove voznje, a onda pomislim moze mi biti lose pa ako krenem da povrcam preko palube da li ce u vodu prvo da upadnu naocale ili ja,, I odustanem..
Vozili smo se tako nekih sat vremena do obliznje plaze, naravno stala sam I za kormilo jer bez obzira na sve moguce strahove koje osjecam najvise se plasim da cu propustiti neke jako dobre stvari koje mogu postati divne uspomene. Lijepo je biti kapetan makar I na odredjeno vrijeme.
Na povratku kapetan nas je provozao pored pravog broda onog prekookeanskog, vjerovatno smo im licili na grupu cirkusanata koja pokusavaju privuci njihovu paznju mahali su nam I slikali nas,a I mi smo isto tako njih slikali i mahali valjda zato sto smo u tom momentu mislili da tako treba I da je to “cool”.
A uvece” Igaljski gušti” manifestacija koju do ove godine nisam zapazila, I na ovu sam malo zakasnila ali stigla sam taman na muziku uzivo nemam pojma koji je bend svirao, vjerovatno neki lokalni, ali radio je to veoma profesionalno. Dobro ohladjeno pivo se pjenilo, a mi smo uzivali do kasno u noc.
A strahovi tu su da nas drze na sigurnom, ali ne treba provesti zivot plaseci se svega.
Crtice jedne stvarnosti 