Živi mrtvaci III DIO

U kupeu pored prozora sjedio je Mario i njegov komšija Džemo. Svakoga jutra išli su putničkim vozom u školu. Mario je išao u Drvnu-tehničku školu, a Đemo u mašinsku. Bližio se kraj školske godine. Mario je već sada znao da neće završiti treći razred. Nije se mnogo brinuo zbog toga.

Video je da mu je otac zajedno sa još nekoliko komšija potajno dovlačio i dijelio oružje. Oružje su davali samo Hrvatima. Nije znao odakle su dolazili kamioni sa brašnom u kojima je između vreća bilo sakriveno oružje. Čuo da su slični kamioni dovlačili naoružanje i za njihove komšije muslimane.

Svi su govorili o ratu. On se samo nadao da će to biti prije kraja školske godine. Plašio se očeve reakcije kada sazna da je pao. Znao je da o oružju ne može razgovarati sa Džemom, kao ni o mogućem ratu. Bio mu je drug zajedno su svakodnevno provodili mnogo vremena. Neke teme su obojica svjesno zaobilazili.

Sve do početka te devedesete godine. Sva djeca iz sela zajedno su čuvala ovce provodeći vrijeme na prostranim livadama… A onda, prvo su napravili torove i ogradili ovce da se djeca ne bi sastajala više nego što je potrebno. Plašili su se da slučajno ne bi odali neku od porodičnih tajni kojih je te godine bilo sve više.

Mario je bio jedan od rijetkih koji je sa osmjehom na licu dočekao vijest o postavljanju barikada u Sarajevu. Možda nije bio dobar džak, nadao se da bi mogao postati heroj. Vidio je na televiziji da je u Sarajevu počeo rat. Snimci ubijanja, paljenja, i sitnih krađa bili su emitovani u otvorenom programu televizije Sarajevo. Gledajući televiziju u njemu se pojavio strah od svega što bi rat mogao donijeti. Nije mu to ličilo na one partizanske filmove. Ljudi su ginuli… Ostajali su ranjeni na ulicama i po nekoliko sati. Sad je priželjkivao da su loše ocjene jedina stvar koja ga je plašila.

Tješila ga je činjenica da u njegovoj a i u susjedne dvije opštine skoro da nije bilo Srba. Muslimani su doduše bili tu ali oni nisu nikoga napadali. Bar su tako rekli na televiziji. Sve ih je poznavao, čitav život su proveli zajedno. Bio je siguran da se nešto loše poput onoga što se dešavalo u Sarajevu njima neće desiti.

Jedna noć, jedan treptaj oka sve je promijenio. Negdje malo poslije ponoći muslimani iz njegovog sela su sa zavežljajima u rukama krenuli kroz šumu prema susjednom mjestu. Čuo je ujutro šta se desilo. Tog trenutka njegovo selo ličilo mu je na šahovsku tablu. Neka viša sila je pomjerila njegove stanovnike u različite krajeve te table. Podijelila ih na crne i bijele pione. Nisu svi muslimani napustili selo. Ostala je Džemina porodica i porodica njegovog dajdže.

Mariju je to bilo i normalno. Gledao je na Džemu kao na brata kojeg nije imao. Bio je dobar. Nekad drag i spreman da pomogne, nekad beskrajno dosadan, ali uvijek prisutan…

Devid je završio sa čitanjem Mariovog dnevnika. Dnevnik očigledno nije bio završen. Prevod dnevnika je sa ostalom dokumentacijom stigao na mejl. Vidio je da je Džemaludin Isaković, Mariov drug Džemo. Par mjeseci poslije doveden u logor Dretelj. Tamo je proveo tri mjeseca. Upucan je u predjelu stomaka, i proglašen mrtvim par dana poslije.

Mario je početak rata proveo švercujući cigarete, benzin, skupocjene predmete iz napuštenih kuća. Stalno je bio na liniji razgraničenja balansirajući između dvije strane. Jedne večeri su ga uhapsili i odveli u logor Jablanica. Tamo je danima bio tučen i na kraju ubijen. Niko nije znao gdje je i da li je sahranjen. Tri mjeseca poslije pojavio se niotkuda na teritoriji Amerike tražeći politički azil. Devid je upoređivao fotografije bilo je tu mnogo sličnosti. Riješio je da zatraži DNK analizu od njihovih preživjelih srodnika. Želio je da bude siguran. Mario je bio nastanjen u Bostonu. Činilo se prema podatcima koji su stigli do Devida da nije sreo Džemu na teritoriji Amerike. Bio je zaposlen u luci vozio je viljuškar prilikom istovara prekookeanskih brodova. Upao je u okean sa viljuškarom i utopio se. Istragom je utvrđeno da nije bio pod dejstvom alkohola. Džemo je na ko zna koji način završio na aerodromu Butmir. Avionom je bio prebačen prvo u Njemačku, a poslije u Ameriku na liječenje. Nije imao dokumente. Imao je samo prostrelnu ranu koja nije oštetila nijedan vitalni organ. Po dolasku u Ameriku nastanio se u Denveru. Stalno je mijenjao poslove. Nastradao je u saobraćajki kao raznosač pica.

Nastavit će se….

Ostale dijelove možete pročitati ovdje

NAPOMENA: Informacije o postojanju logora u Dretelju i Jablanici preuzete sa ovih linkova

http://www.doljani.info/vijesti/86-popis-stradalih-hrvata-op%C4%87ine-jablanice.html

http://www.camo.ch/capljina_LS.htm  

Cilj priče nije dokazivanje postojanja istih, niti utvrđivanje činjenice ko je počeo rat. Svrha priče je da se na još jedan način pokaže besmisao rata i međunacionalne netrpeljivosti.