Živi mrtvaci VII

Safet Hajdarević u maju 92-ge odveden je u logor Luka u okolini Brčkog. Zajedno s ostalim zarobljenicima vodili su ga na prvu liniju da kopa rovove. Jednog dana jednostavno je bacio lopatu i počeo da trči. Nije ga brinula činjenica da se ispred njega nalaze minska polja. Obje strane su ih postavljale ne bi li proveli mirnije noći na straži. Ništa mu nije bilo važno. Želio je samo da pobjegne. Pretrčao je preko minskog polja ne nagazivši ni jednu minu. Pogodili su ga metci iz poluautomatske puške. Ostao je da leži između linija razdvajanja do noći.

Sljedećeg jutra njegovog tijela više nije bilo. Proglašen je mrtvim mjesec dana poslije. U Dalasu se pojavio za Božić iste godine i počeo raditi za jednu agenciju kao „pet movers“. Dane je provodio u društvu kućnih ljubimaca. Znanje engleskog mu nije bilo prijeko potrebno. Pet godina poslije registrovao je svoju „Pet Movers“ agenciju. Na Dan Zahvalnosti 2015 godine potukao se u lokalnom baru. Njegovo tijelo našli su na relaciji između bara i stana u kojem je živio. Imao je nekoliko rana od uboda nožem. Umro je od gubitka krvi. Devid se pitao:
-Je li onaj čovječuljak iz Bosne pomogao da njihove smrti budu okarakterisane kao „nesretni slučajevi“?

⊂⊂⊂⊃⊃⊃

Vesna je svake večeri prilikom čišćenja soba u bolnici bar pola sata provela sjedeći pored Jovanovog kreveta. Pokušavala je da razgovara s njim. Pričala mu je sve. Kako je rat zatekao u studentskom domu. Kako je na početku rata pobjegla iz Sarajeva na „srpsku teritoriju“ . Gdje je i upoznala Sinišu sa kojim je živjela dvije godine sve dok nije poginuo. Kako je u februaru 96-te zajedno sa ostalim srpskim stanovnicima morala napustiti okolinu Sarajeva. Dejtonskim sporazumom riješeno da taj dio teritorije pripadne muslimanskoj sada već bošnjačkoj strani.

Simptomi njene bolesti su se pojavili odmah po završetku rata. Kosa joj je naglo opadala dok nije sasvim nestala. Nokti su se ljuštili dok i on i nisu počeli otpadati. Ubrzo je saznala da nikada neće moći imati djecu. Svi njeni izlasci bili su redovne ljekarske kontrole. A one su bile preskupe za njene skromne prihode. Pitala se u tim dugim monolozima:
-Šta se to desilo sa njihovim životima? Da li je on uspio da bar sa ovih nekoliko godina života u Americi uljepša svoju životnu priču?

Pričala je o njihovim izletima u šumu, zajedničkom školovanju i…o Almedini. Stalno ga je iznova pitala zašto joj je pisao o njoj? Nije razumjela suosjećanje u ratnim uslovima. Nije razumjela, jer previše ružnih stvari je vidjela i doživjela. Bila je zarobljena pa šta? Koliko je samo Srba bilo u njihovim zatvorima? Bio je rat. U ratu su takve stvari normalne.

Zbog stavova NATO-a koji su mislili da rade pravu stvar zaraženo je toliko ljudi i djece. Jedan doktor u Beogradu joj je rekao da to što je otišla dvjesto kilometara od mjesta koje je bilo bombardovano nije mnogo utjecalo na njeno zdravlje. Svi ti željezni predmeti koje je donijela sa sobom, a još ih koristi i dalje zrače: escajg, šporeti na drva, željezo u trosjedima….

Jedne noći na putu do WC-a dežurna medicinska sestra je čula nabrajanje poput pjevušenja na njoj nepoznatom jeziku. Zastala je ispred zatvorenih vrata i nastavila slušati. Nije razumjela ništa od onoga što je bilo rečeno. Otvorila je vrata i vidjela čistačicu kako sjedi na stolici pored kreveta i drži pacijenta za ruku.

Vesna se okrenula ustala je, i trčeći napustila bolnicu. Medicinska sestra je pokušala da je stigne zajedno sa ostalim osobljem bolnice, ali ona je već bila na putu prema iznajmljenom stanu.

⊂⊂⊂⊃⊃⊃

Telefon je trznuo Devida iz razmišljanja, bio je to doktor Gill.

-Dobro jutro gospodine rekli ste da vam javimo ako se desi bilo šta neobično. Noćas je naša dežurna sestra vidjela čistačicu kako razgovara sa pacijentom iz 28-ice na nepoznatom jeziku. Dođite naravno čekamo vas.

Nastavit će se…

Ostale dijelove možete pročitati ovdje

NAPOMENA: Informacije o postojanju logora Luka  preuzete sa https://sh.wikipedia.org/wiki/Logor_Luka