Živi mrtvaci VIII

Devid nije primijetio automobil koji ga je pratio na putu do bolnice.

Snimak video nadzora pokazivao je sredovječnu ženu kako nosi kantu i đoger iz sobe u sobu. Pregledali su snimke deset večeri unazad, i vidjeli da se svake večeri duže zadržavala samo u sobi 28. Nije imala mnogo sličnosti sa ženom koja se na recepciji raspitivala za Jovana. Mada možda i jeste. Bila je slične tjelesne građe i imala je iste tanke usne. Provjerio je njene podatke u arhivi. Vidio je da je u Ameriku stigla prije tri mjeseca. Smjestila se kod rođake koja joj je i poslala garantno pismo. S njenim papirima sve je bilo u redu. Uzeo je adresu na kojoj je bila prijavljena i krenuo da je potraži.

Dočekala ga je žena od nekih tridesetak godina. Pozvala ga je u kuću.

-Vesna Raković je moja rođaka, započela je priču. Pozvali smo je da dođe kod nas da bi zaradila nešto novaca. Znate ona ima kancer. Troškovi liječenja u Bosni su previsoki za bilo čija primanja. Zbog svog zdravstvenog stanja nije u mogućnosti da radi neki stalni posao, samo ove privremene i povremene poslove. Njeno liječenje zahtijeva periodične višednevne terapije. Niti jedan poslodavac ne dopušta toliko odsustvovanje s posla. Mi smo je pozvali da dođe kod nas, i bila je ovdje tri mjeseca. Prije dvadeset dana odlučila je da iznajmi stan. Kaže da je pronašla nekog liječnika. Želi da proba sa istočnjačkom medicinom. Ne znam zašto se izlagala dodatnim troškovima iznajmljujući stan. Mogla je da bude i kod nas. Valjda zbog djece nije željela da nam smeta.

-Da li možda znate gdje je iznajmila stan?

-Naravno imam zapisano samo da pronađem. Nervoznim pokretima preturala je papire u kurpi na komodi. Uzela je jedan i pružila mu:
-Evo izvolite.

-Hvala vam gospođo. Izvolite moj broj telefona. Pozovite me ako vam se bude javljala.

Pola sata nakon Devidovog odlaska Dušanku su posjetila dva muškarca. Predstavili su se kao pripadnici unutrašnje kontrole u lokalnoj policiji. Željeli su da znaju kakvi su njeni odnosi sa Devidom i zašto je dolazio. Ispričala im je sve kao i Devidu.

-Da li imate neku Vesninu sliku pitali su.

-Naravno ima na njenom Instagram profilu pogledajte uzela je smartfon i pokazala im. Pogledali su se začuđeno:
-Pa ovo kao da je pet različitih žena.

-Oh znate, od kada je zbog bolesti izgubila kosu stalno mijenja perike. Oni su se samo pogledali i napustili njenu kuću.

⊂⊂⊂⊃⊃⊃

Vesnin stan je bio prazan. Vidio je da je izašla u žurbi. Stvari su bile razbacane po stanu. U kupatilu na podu vidio je periku sa kojom je tih dana išla na posao. Na polici iznad lavaboa bile su još tri perike. Devid se okrenuo i požurio prema aerodromu, pomislio je da je krenula nazad u Bosnu.

Dva muškarca u sivom džipu stigli su ispred zgrade u kojoj je Vesna stanovala. Vidjeli su da nije tu riješili su da sjednu u kafe preko puta i sačekaju je da se vrati.

Devid je trčeći ušao na aerodromski terminal. Znao je da je neće prepoznati. Otrčao je do šaltera da provjeri da li je čekirala kartu za bilo koji let.

Djevojka sa osmijehom na licu tek poslije provjere njegovih službenih dokumenata uljudno mu je odgovorila:
-Gospođa Vesna Raković nije kupila kartu ni za jedan let .

Zašto je ona zaboga otišla? Zašto je toliko željela da bude u Jovanovoj blizini?

⊂⊂⊂⊃⊃⊃

Vesna je po dolasku u stan pomislila da bi možda trebala da se vrati nazad u Bosnu. Na poslu će joj sigurno postavljati mnogo pitanja. Znala je da nije ništa pogrešno uradila. Osim možda što nije Jovanovoj majci javila da je on ipak živ, ali nije mogla takvu vijest da pošalje porukom. Znala je koliko je ona slaba. Znala je da nikada zaista nije preboljela njegovu smrt. Morala joj je to reći u lice. Imala je nekoliko Jovanovih fotografija koje je napravila na intenzivnoj njezi. Morala je da izađe napolje. Nije sad mogla biti u zatvorenom. Trebao joj je svjež vazduh i duga šetnja da odluči šta će sad da uradi.

Nije ona ništa sakrivala. Samo su joj je nedostajali ti osjećaji koje joj je neko oduzeo još dok je bila dijete. Onaj osjećaj pripadnosti svakom kamenu, drvetu i livadi u okolini. Onaj pogled na sve što te okružuje kao pogled na nešto što je poznato, tvoje. Svi ti ljudi iz njenog djetinjstva koji su bili cio njen svijet i odjednom nestali. Zato se i obradovala kada je otkrila da je Jovan živ. Nadala se da će bar na kratko zaustaviti vrijeme i vratiti uspomene.

Naravno napustila je ona sve njih onda kad je otišla na fakultet u Sarajevo. To nije bilo isto. Oni su bili tu i mogla je uvijek da se vrati. Nije samo pripadala tom mjestu, pripadala je i tim ljudima. Kad se vratila poslije rata sve je bilo drugačije. Kuće na silu polovljene i livade neobrađene. Mnogi ljudi su nestali, pobjegli, umrli ili stradali. Ovi što su ostali su se promijenili. Mada možda i nisu. Možda se ona promijenila.

Opet je pomislila na Jovanovu majku. Sjetila se njegovog spomenika na vojničkom groblju. Medalje koju je dobio nekoliko godina poslije proglašenja njegove smrti u vidu novčane naknade. Suluda misao prošla joj je kroz glavu:

-Hoće li njegova majka morati vratiti novac državi koji je dobila kao „Posthumnu medalju“?

Lutajući tako ponovo je došla do zgrade u kojoj je stanovala. Dva muškarca u kafeu pored naglo su ustala i požurila napolje.

Prišli su joj uhvatili je ispod ruke i ugurali u Džip a zatim se odvezli. Devid se vratio da pokuša ponovo da je pronađe. Vidio je da je u stanu i dalje sve onako kako je ostavio. Nazvao je bolnicu da provjeri da li se tamo vraćala. Opet ništa sad je mogao samo da čeka.

Nastavit će se…

Ostale dijelove možete pročitati ovdje