Živi mrtvaci IX

Sanjao je da je Vesna ponovo pored njega. Ovih dana mu je često dolazila u snove. Samo kao da to nije bila ona Vesna koju je on poznavao. Ova je bila ogorčena i nekako sva u grču nastalom od predrasuda. Dolazila mu je u snove često pa bi nestala.

Poslije bi se pojavila Almedina. Ona više nije bila uplašena. Vidjeo je njene oči. U njenom pogledu se nada miješala sa osmijehom. Upamtio je taj pogled. Nikada ga neće zaboraviti. Kao ni onaj njen pogled dok je još bila zatvorena u školskoj učionici. Taj pogled mu je i danas ledio krv. Zato je i zatražio od pretpostavljenih da je razmijeni za „rođaka“ kako je tada naveo. Nije sve išlo glatko. Komandir nije želio ni da razgovara o tome. Sve dok Jovan nije uzeo bombu i izvadio osigurač. Komandir ga je gledao kao potpunog ludaka. Napokon je povjerovao u tu priču o zarobljenom rođaku u Tuzli. Pozvao je sekretara, potpisao par dokumenata i predao mu Almedinu. Zahtijevao je da ga vojna policija otprati do Zvornika, ali Jovan ga je odbio riječima:

-Dovoljno je da joj ruke i noge budu vezane. Neće ona nigdje. Policajci su je izveli iz škole i strpali njegovog golfa. Ona kao da je bila pobjegla iz svoga tijela. Kao da joj je duša bila milionima kilometara daleko. Ponašala se kao da ne primjećuje da se bilo šta dešava. Krenuli su a ona je i dalje sjedila poput biljke. Nije primjećivala šta se dešava. Kad su malo odmakli od grada Jovan je polako počeo da govori:

-Ne brini se. Nemoj da se plašiš. Odvest ću te tvojima. Čuo sam da su prešli u Tuzlu. Ja ću se pobrinuti da pređeš liniju. Ti poslije gledaj šta ćeš… Govorio joj je polako nadajući se da će primijetiti bilo kakvu njenu reakciju, ali ništa. Ničim mu nije stavila do znanja da je čula, ili razumjela bilo šta od onoga što joj je rekao.

-Nemoj sad ništa da govoriš. Ispred njih su bile barikade i vojna policija koja je legitimisala sve na ulasku u Zvornik.

-Gdje si ti to krenuo da nećeš malo da bježiš preko u Srbiju?

-Šta ću tamo s puškom i ovakav? Odgovori im pokazujući pušku na suvozačevom sjedištu i vojnu uniformu.

-Da nećeš možda da se ženiš? Reče jedan od njih kroz smijeh, pokazujući na Almedinu koja je mirno sjedila svezanih ruku i nogu.

-Vodim je na razmjenu. Sve je već dogovoreno. Danas u pet iznad Hodžića. Rođak mi je tamo zarobljen.

-Dobro, za svaki slučaj pratit ćemo te malo da ne bi slučajno krenuo za Srbiju.

-Ne brini se Alma neće oni ići sa nama do tamo. Provući ćemo se mi. Tiho joj je govorio. Ti se samo pobrini da ubijediš one svoje da si njihova, jer nemaš nikakav dokument. Pobrini se da te ne ubiju odmah.

-Opet je Vesna bila tu. Bila je isto onako lijepa. Samo sada kao da nije više bila sretna! Kao da više nije uživala u životu. Činilo mu se čak da ona mrzi Almedinu. Da i njemu nešto zamjera. Pomislio je da je on kriv za to što se ona više nije radovala ničemu.

Želio je opet da je vidi nasmijanu i nju i Almedinu. Znao je da ih je rat sve promijenio. Vesna bi brzo nestala iz njegovih snova. Sad je izašao iz golfa i otvorio zadnja vrata. Nožem je pokušao da presiječe uže kojim je Almedina bila vezana. Kada je vidjela nož koji se približava otvorila je usta da vrisne, ali glas je umro u njoj.

-Ne plaši se govorio je. Pustit ću te, pa potraži svoje. Reci im ko si nemoj dopustiti da ti se sad nešto desi… Prvi put ga je pogledala kad je oslobodio, ali se nije pomjerila niti je pokušala da izađe iz auta. Pružio joj je ruku dok je drugom pokazivao:

-Odvest ću te sad tamo. Lakše bi bilo kad bi sama otišla, ali nema veze. Polako sačekat ćemo da padne mrak. Budi tako tiha kao sad. Ništa nemoj govoriti….

Opet bi došla Vesna. Pospremala bi njegov stan. Čuo bi je kako briše prašinu sa police dok mu tiho šapuće koliko joj nedostaje njihovo djetinjstvo.

Tiho poput lopova provukli su se kroz linije razdvajanja. Pokazao joj je selo ispred njih:

-To su Hodžići. Sad samo pravo. Primiri se negdje do jutra, a ujutro potraži nekoga da ti pomogne da nađeš svoje. Ja moram da se vratim prije jutra, inače ko zna!!!

⊂⊂⊂⊃⊃⊃

Devid je dočekao jutro u Vesninom stanu, a onda polako krenuo do kancelarije. Usput je nazvao Dušanku da provjeri da li se Vesna kod nje pojavljivala. Ništa razgovarat će sa šefom.

Dva muškarca u sivom džipu vozila su se ulicama Nju Jorka. Jedan od njih uzeo je mobilni:

-Halo šefe samo da vam javim. Ona mala prijetnja nije više aktuelna. Ovdje je ostao još jedan, i onda možemo da idemo dalje. OK još malo i pakujemo kofere.

Nastavit će se…

Ostale dijelove možete pročitati ovdje