Djevojka sa puno snova I DIO

Ubacila je ranac na zadnje sjedište i uskočila u taksi na suvozačevo sjedište.

-Do Iliđe, rekla je taksisti. Stariji čovjek od nekih pedesetak godina upalio je taksimetar i krenuo.

-Gdje ćeš na Iliđu?

-Kod srednje škole, zakasnila sam na bus, reče dok je gledala slike na instagramu.

-Stigli smo deset maraka.

Preturala je knjige po torbi tražeći novčanik:

-Jbt izgleda da sam zaboravila pare na stolu, mogu li sutra da ti ih donesem na štand? Upita izvrćući džepove od jakne.

-Slušaj mala nećeš izaći dok ne platiš daj mi svoju kartu od gradskog prevoza. Dosta mi je više djece koja me vozaju, ja živim od ovoga.

-Dobro ne moraš da se dereš, ne ljuti se toliko, govorila je polako dok je spuštala svoje ruke prema njegovom krilu. Možemo to i ovako riješiti ne brini bit će ti lijepo, promrmlja spuštajući glavu.

***

Osjećala je njegov miris na sebi dok je trčala prema školi. Dobro je nije se bunio, imala je pare u džepu ali trebale su joj za večeras. Planirala je da izađe i da „se uradi“ sa Dankom. Kasnila je i na drugi čas razmišljala je da li da sačeka da se završi pa da ode na treći. Mrzilo je da smišlja izgovore, mada znala je da će razrednom morati servirati neku prihvatljivu laž. Sjedila je u hodniku čekajući da zvoni za kraj časa. Otvorila je ranac u kojem su bile dvije sveske, olovka, novčanik i šminka razbacana okolo.

-Ba opet kidaš sa časova a? Bio je to Danko. Slušaj večeras ti, ja, tatin audi, dop, žurka. Ne brini niko osim tebe nije pozvan.

Gledala ga je sa osmijehom super mislila je ostat će joj ovih deset maraka on će nabaviti dop.

-Šta čekaš, to bajagi hoćeš na čas, ajmo u šetnju, dođi. Uze je za ruku i povede prema izlazu.

Znala je da će razredni obavijestiti tatu o njenim sve češćim izostancima, već je u glavi pripremala način kako će da ga obradi i uvjeri da nije kriva. Voljela je da bude s Dankom, bio je nepredvidiv s njim je uvijek imala dobar provod. Voljela ga je i zato što se brinuo o njoj.

-Ako te neko dira samo meni reci. Često bi joj govorio.

-Jesi li išla jučer, upita je.

-Jesam.

-I, kako je bilo?

-Prošla sam, vidjela sam da su prošle i sve ostale koje su imale odgovarajuće mjere. Sljedeći kasting je u Holiday Inn-u petnaestog, kažu da će doći i ovi iz Milana. Pa vidjet ćemo.

-Ne brini ti si najljepša, a ako neko to ne vidi ja ću mu otvoriti oči.

***

Stigla je kući oko dva sata i odmah počela da sprema ručak. Svakog radnog dana ona je kuhala ručak i kavu da dočeka tatu s posla. Vikendom je on bio taj koji je kuhao. Imala je sedam godina kada joj je majku udario auto. Nikada nije utvrđeno ko je kriv za njenu smrt.

-Jel gotov ručak? Danas nam je na poslu bio neki pasulj toliko gust da se mogo narezat. Još me želudac boli od njega.

-Hoćeš prvo kavu skuhala sam.

-Ma hoću, šta si ti radila, kako je bilo u školi?

– Ma ne znam nešto misli da mi je bolje bilo da sam upisala gimnaziju, žena u građevini nigdje veze, a razredni ludilo. Čovjek nije normalan svi na času prepisuju on samo mene opominje, i kad je pito neki dan onim bajagi odličnim sve je on uradio i dao im …..dobre ocjene, a meni ništa nije pomogo. Jedino sam ja sve znala a dao mi je tricu, kao poklonio mi je, ni to nisam zaslužila. Ne znam šta mu je, ko da me očima ne može gledati.

-Ma čini ti se, ne vjerujem da bi se baš tako ponašao. Ko zna možda je imao loš dan. Još ako si se svađala s njim….

-Ma nisam što bih se svađala, samo stvarno mi se čini da me ne voli.

-Ma pusti to ne zamaraj se, daj nam one makarone da jedemo.

-Večeras ću kod Ajle na rođendan nemaš ništa protiv, pravi žurku u nekom kafiću ne znam kad ću se vratititi, ali ne brini ustat ću na vrijeme da idem u školu.

-Dobro, dobro nemoj samo da prespavaš jutro.

***

Istrčala je na ulicu, držeći torbicu u ruci. Tata joj je dao dvadeset maraka da ima za prevoz i poklon.

-Super,može mi biti za iduću sedmicu pomislila je. Zvuk sirene automobila trznuo je bio je to Danko.

-Upadaj mala idemo.

-Jesi li donio??

-Jesam ne brini, a jesi li ti spremna za provod.

-Zar sumnjaš, promrmljala je ljubeći ga. Gdje idemo?

-To je iznenađenje.

***

Inspektor Dedić je stajao na gradskom stadionu na Iliđi i posmatrao tijelo osamnaestogodišnjakinje. Bila je zadavljena šalom koji je očigledno bio njen. Vidio je da je u skladu sa ostatkom odjeće. Pored nje na travi je bila torbica u kojoj je bila lična karta na ime Jasna Mustafić. Gledao je u sadržaj torbice sve je bilo tu osim mobilnog telefona, sigurno ga je imala, danas svi imaju telefon. Ovo je bio njegov slučaj znao je da sad treba da saopšti njenima šta se desilo. Taj dio svog posla je najviše mrzio, ali znao je da mora da ga odradi.

***

Harise šef te zove u kancelariju, ostavi to idi vidi šta hoće.

Šta se sad desilo mislio je posljednja pošiljka pločica otpremljena je jučer. Nije bilo razloga za brigu, sigurno se nije vratila. Kvalitet je bio odličan. Možda ga hoće opet u treću smjenu. E ne mogu vala opet, već mu je dosadilo da Jasnu ostavlja samu po noći, sad je i u tim godinama. Znao je, vidio je na njoj koliko se i fizički promijenila posljednjih godinu dana. U kancelariji pored šefa stajao je i policajac, nije ga odmah primijetio.

-Dobar dan, vi ste Haris Mustafić.

-Jesam, odgovorio je dok mu se želudac stezao prijeteći.

-Vaša kćerka Jasna, nastavio je dok se Harisu na pomen njenog imena naglo zacrnilo pred očima. Omotala ga je neka čudna tama dok je pokušavao da čuje nastavak rečenice.

-Harise, Harise jesi li dobro, osjetio je da je mokar od znoja. Vidio je kroz maglu šefa i dvojicu poslovođa kako stoje iznad njega. Ugledao je i onog policajca bio je odmaknut malo, stajao je u ćosku.Nešto je htio da mu kaže sjetio se nešto važno za Jasnu…

-Je li ona dobro, prevalio je preko usana.

-Ne znam gospodine trebalo bi da pođete sa mnom, zbog identifikacije.

-Samo da joj se ništa nije desilo, mislio je.

-Jutros u jedanaest sati na gradskom stadionu pronašli smo tijelo. Imamo razloga da vjerujemo da je u pitanju vaša kćerka.

Opet je sve nestalo oko njega…zažmirio je ne želeći da vidi nikoga od njih. boljelo ga je, kako ga je samo boljelo tijelo kao da se kidalo na sitne komadiće. Boljelo je milion puta više nego kad je Mejra nastradala. Tada je imao Jasnin pogled da ga drži čvrsto prikovanog na zemlji, a sad izgubio je tlo pod nogama. Poslovođe su mu pomogle da sjedne na stolicu.

-Žao mi je gospodine, morat ćete sa mnom do mrtvačnice. Govorio je onaj policajac kao da mu izriče smrtnu presudu.

Nastavit će se…

Ostale djelove priče možete pročitati ovdje


13 thoughts on “Djevojka sa puno snova I DIO

      1. Nemam inspiraciju, manje pišem na Šaputanjima, a više na Slučajnoj Domaćici 🙂 Čekam nastavak, odličan je početak, pozdrav 🙂

        Volim

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s