Suočavanje

Ne dirajte mi sjećanja prošlost i uspomene, možda nisu bile lijepe ali su moje.

Već dvije decenije živim suočavajući se iz dana u dan sa sjećanjima različitih osoba. Nekad su to bile meni bliske osobe, nekada potpuni stranci koje bih igrom slučaja upoznala usput.

Svako njihovo sjećanje ma kakvo ono bilo saslušala sam saosjećajući s njihovim bolom. Ponekad bih sa njima zaplakala.

Nikada nisam razmišljala o onome što sam ja preživjela. Taj period sam ostavila iza sebe i nastavila život sa željom da i uživam u njemu. Smatrala sam da je ono što sam ja preživjela minijaturno i nebitno u poređenju s njihovom patnjom. Da li je zaista tako? Šta se to desilo da je moja prošlost postala i meni nebitna?

Na ovu pomisao me potakla diskusija u jednoj grupi, zapitala sam se do kada ću ja učiti moju djecu da vole dok svi drugi treniraju mržnju?

U opisu grupe jasno stoji….

fm

Onda se pojavila reakcija na post o Srebrenici…

fm4

Ostali dijelovi diskusije ….

fm2Fm3

U opisu grupe nije navedeno nikakvo edukovanje o istoriji ili historiji, ako grupa postoji da bi se međusobno podržavale, i ako već možemo slobodno iznijeti svoje mišljenje zašto ste zabranile komentare? Još bolje pitanje zašto je objavljen bilo kakav status ili komentar koji bi nekoga mogao uvrijediti?

Da ne bi bilo zabune u grupi nije moguće bilo šta objaviti ako administratori to ne odobre( znam probala sam nekoliko puta da objavljujem samo jedna od objava i odobrena) Sporni tekst o Srebrenici je i meni zaparao uši ali sam očekivala da će možda uslijediti i priče sa druge strane.

Naime Šejla je jedna od administratorica prvi tekst je objavila vjerovatno da bi nas ko žabe u loncu polako navikavala (čitaj kuvala) na svoje stavove, a ovaj drugi da bi gospođi koja je željela anonimno da reaguje skresala u lice sve što je u postu o Srebrenici slučajno zaboravila.

Otkud bilo kome pravo da uzme krojačke makaze i da mi sjecka prošlost malo ovdje malo ondje, pa onda iglu i konac i počne da je krpi i našiva onako kako njemu odgovara.

Inače grupa ima 38 428 članova ako se samo jedan procenat slaže s Šejlinim mišljenjem za mene je to znak za uzbunu, jer je to puta dva potencijalni broj militanata. Drago mi je da vidim da ima i pacifista.

Ako ova vrsta diskusije spada u druženje i odmor od svakodnevnice onda ne želim nikada da se odmaram.

Ali da se vratim mojoj prošlosti, ostavite je na miru. Jedna trećina moje porodice je bila zarobljena u logorima ili u kućnom pritvoru. Mnogi moji školski drugovi mi nedostaju jer su poginuli. Pri tome ni sad ih ne dijelim po naciji niti po seksualnoj opredijeljenosti.

Vjekovima smo malo bili jedno, pa onda malo ratovali, bili kumovi i pobratimi pa jedni drugima kuće palili. Ko mala djeca malo smo se voljeli pa se onda mrzili.

Nemam ja problem, nikad ga nisam imala da se suočim sa vašom prošlošću, meni samo nedostaje povratna informacija. Nedostaje mi da vidim da i vi suosjećate s mojim  bolom.

Nisam bila žrtva ali ne pristajem ni da budem okrivljena.

Ne želim da mi se nametne osjećaj krivice jer kriva nisam. Ne želim ni da moja djeca nose terete prošlosti jer nema razloga za to. Činjenica je da smo jednaki u svemu što smo preživjeli.

Ova zemlja ne mora da brine za svoju budućnost, dok je nama Šejli u svakom narodu koje će regrutovati nove naraštaje „mrzitelja“ uvijek ćemo imati neki rat.

Zašto bih trebala da se odreknem sebe. Da li da počnem da se vagam i raščlanjujem svoje gene, da li treba da mrzim sebe zato što sam srpkinja? Ko od vas može da se zakune da nema niti jedan procenat srpske krvi kad smo se malo voljeli pa se onda ubijali, ali uvijek bili jedni pored drugih.

Hoćete li mi reći da nikada nije postojao Dretelj, Jablanica, Viktor Bubanj, Cazinska krajina…..

Svaka od zaraćenih strana je imala svoje centre za mučenje ili ste ih vi možda zvali odmaralištima.

Možete vi svoje male živote da provedete mrzeći ostatak svijeta, ja ću da nastavim dalje da volim sve koji vole. Šta je život nekoliko decenija i kraj, bila bi šteta da prođe u mržnji.

Ne želim ja sad navrat nanos da učim kako je Gavrilo Princip bio terorista, ali eto prihvatit ću Brus Lija kao „lajfouća“ i skinuti kapu pred njegovim kipom u Mostaru, na kraju krajeva on je bio taj koji nas je naučio da otvaramo vrata nogom.

Znam da ću vremenom i sama da zaboravim svoju prošlost, ali vi je ne dirajte neka je da je pamtim ovakvu kakva jeste.

P.S. Tekst ću objaviti i u spornoj grupi pa administratorica ako želi neka ga objavi a onda ću grupu da napustim.

P.P.S. Ne bih voljela da vidim komentare koji bi nastavili da šire govor mržnje jer to nije poenta ovog teksta, ako se slučajno i pojave nadam se da ću ih blagovremeno izbrisati.


25 thoughts on “Suočavanje

      1. Naravno, zato što je najlkše sakriti nesposobnost političara tako što će stalno raspirivati mržnju ili je neće sankcionisati…

        Volim

  1. Ljudi prije mene sve objasnili 🙂 Nažalost, živimo u takvom društvu gdje nije bitno jesi li čovjek ili ne, već koje si vjere, seksualnog opredjeljenja ili boje kože. Gleda se bilo šta samo da se mrzi druga osoba.

    Liked by 3 people

      1. Nakon dvije decenije pitam se kad ce sve to prestati, nemam razloga da osjecam krivicu i necu da mi je namecu samo zato sto pripadam jednom narodu. Hvala za citanje pozdrav

        Volim

      2. Bojim se da nikada neće. Prije nekoliko godina imala sam blog na blogger.ba i nakon posta u kojem sam pisala o tome da ne mrzim nikoga ali ne dam na svoje ( braneći napade na ćirilicu), automatski sam izgubila čitaoce. Toliko o tome. Ni o pismu ne smiješ progovoriti da ne budeš linčovan.

        Liked by 1 osoba

      3. Ne mogu bas ni o svemu cutati, promjene istorije su evidentne ne brinem ja zbog toga. Istoriju pisu pobjednici ali ne bih da snosim krivicu za nesto u cemu nisam ucestvovala. Ne mogu se odreci sebe zato sto sam srpkinja, niti onog dijela porodice koji pripada drugim narodima.

        Liked by 1 osoba

  2. Meni je zanimljivo što je ta administratorka navela kao jedno od pravila da je zabranjeno vređanje (i prožela je to kroz dva pravila), a onda pročitam njen komentar “Gospođa pokušava da zakuha. Pa nema muda javno.”
    I meni je muka od celog “rata tastaturama” ko je koga više zaklao. Ne može se na leđima generacija koje su jedva bile svesne kako da koriste nošu u to vreme stavljati teret zločina generacija pre njih.
    Ima ljudi koji ti čine život lepim i ima onih koji ti ga zagorčavaju. Ali oni su ovde, ne negde preko granice. Nego je ljudima tako lakše. Da svu svoju muku i mržnju usmere na neki drugi narod negde tamo, a to što se mi međusobno saplićemo i uništavamo apsolutno nije bitno.

    Liked by 1 osoba

  3. Upravo to je i meni zasmetalo. Sve je OK zezamo se, al onda ću malo da vrijeđam. Nije problem zažmirim ja tako mnogim ljudima na različite ispade nekad jednom nekad više puta, ali za sve postoje granice.

    Volim

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s