Moja 2017-ta (Šta mi je lijepo blog donio)

U životu svake majke dođe period kada prestane biti potrebna djeci dvadeset četiri sata dnevno, svih sedam dana.

U životu svake žene dođe period zasićenja od izlazaka, razlozi su različiti. Nekada zbog umora, ili zato što se ostatak društva smirio u nekoj od bračnih luka.

Kada se to desi najgore što možete učiniti je sjediti i ponavljati:

-Dosadno mi je… Svaki dan mi je isti..

Svako od nas je kreator svoje svakodnevice. Ako ne učinimo ništa da bismo je promijenili postoji mogućnost da ostatak života provedemo gledajući u kazaljke koje se pomjeraju.

Život će se nastaviti. Neće čekati nikoga da se sjeti da počne živjeti.

Najgore što možete učiniti sebi je da ograničite kretanje od bašte do kuhinje i ponekad do prodavnice, ili recimo da počnete da završavate obaveze dok traju reklame, jer vam raspored poslova zavisi od TV programa (ne pitajte kako znam).

Priznajem jeste teško poslije tridesete steći „istinske prijatelje“. Teško je ali ne i nemoguće. Teško je steći i neke nove, drugačije navike, ali upravo one su ono što život čini interesantnim i zanimljivim.

Pisanje bloga me je potaklo da počnem da razmišljam o tome na koji način ja želim da nastavim svoj život. Odvelo me je na neka mjesta i naučilo različitim stvarima.

Na Spark.me konferenciji sam imala priliku da upoznam mnoge uspješne ljude iz svijeta interneta, i da shvatim da to ipak nije nešto čemu ću dati prvenstvo u svom svakodnevnom životu. Neke stvari čovjek sebi mora da prizna. Život blogera, influencera jeste divan, ali ja nisam dovoljno velika da bi mi to plaćalo račune. Zato je i dalje rad u proizvodnji na prvom mjestu.

Posjetila sam Rumu zahvaljujući fruškogorskom izazovu, i ostala sam joj dužna jer sam riješila da prešutim ovaj post, neki kažu da slike govore više od milion riječi.

Riječi jednostavno nisu izlazile. Čitala sam sve objave onih koji su posjetili hotel Park, i svaki pokušaj da napišem nešto poslije njih djelovao mi je isprazno i neiskreno. Ovim putem se izvinjavam zbog te nezavršene obaveze.

Posljednji konkurs na kojem sam učestvovala je pisanje o temi rodno zasnovanog nasilja. Na takve događaje volim uvijek da dođem bar dvadeset minuta prije, tako dobijem priliku da vidim s kim imam posla i da upoznam ljude oko sebe.

Prvi put sam zbog ove svoje navike osjetila nelagodu. Naime ostali učesnici tj. onaj dio koji je došao na dodjelu nagrada uglavnom su bili novinari, zaposleni u poznatim novinskim kućama. Dok sam tako razgovarala sa novinarkom Oslobođenja upita me:
-A za koga vi radite?
Meni u momentu malo bi neprijatno rekoh:
-Znate ja imam jedan mali blogić i tako pišem i objavljujem na njemu.
Žena me prekorno pogleda i zaprijeti mi prstom ko djetetu:
-Nemojte nikada da minimalizirate svoj rad, ako ga vi ne cijenite kako onda neko drugi da ga cijeni.
Natjera me da se zamislim!!.

Uostalom kako se uopšte postaje bloger? Ne znam da postoji škola za to.
Nakon skoro dvije godine pisanja definitivno ću od sada pri upoznavanju pored onog standardnog: žena, majka, domaćica dodati i blogerka.

Ova dodjela nagrada me naučila da je svaki trud važan, bez obzira da li se isplati. Naučila sam i da cijenim sve te pređene puteve jer su staze kojima sam prošla dovoljna nagrada učinile su moj život ljepšim.

Postoje naravno i „nus pojave“ od onog vikenda u Rumi oni koji me poznaju postavljaju mi različita pitanja. Najčešće postavljeno pitanje je da li su svi tekstovi na FB stranici moji? Naravno da nisu tu su i tekstovi mojih prijatelja blogera koji su toliko dobri (bar meni su se dopali) da mi je ponekad bilo žao što ih nisam ja napisala.

Pojedinci su pomislili da sam”Profi-Šetačica” jer često putujem, jasno je da ne moram nikome da se pravdam zbog toga.

Trenutno ne radim (ali me stalno pitaju gdje radim zbog objava na internetu i načina života), kažem trenutno zato što su se ove godine nevjerovatnom brzinom smjenjivali poslovi koje sam radila, za platu, povremeno, volonterski, na dnevnicu… da sam uhvatila sebe kako dajem pogrešne odgovore na pitanja “Gdje sad radiš?” Kolika ti je satnica?”

Bilo je i onih koji misle da u životu imam neku štelu, u pravu sigurno. Mnogo je štele potrebno da bi s jednog posla išli na drugi, stigli da oberete maline, kupine i paprike završite sve obaveze u kući. Nikome ništa da ne nedostajete i da budete stalno nasmijani.

Možda nije lako ali je mnogo dobro i zanimljivo” je rečenica kojom završavam pokušaj odgovaranja na sva ova besmislena pitanja.

 


22 thoughts on “Moja 2017-ta (Šta mi je lijepo blog donio)

  1. sretna Nova godina, blogerko. 🙂 Drago mi je da si se lepo provela u mom rodnom gradu (Ruma) Uzgred…Moram negde ovo da ispričam. U novinarstvu sam bila 10 godina, u obrazovanju sam vec 17. imam nekoliko neverovatnih nagrada…Blog pišem od 2008.Iz RTS sam izašla kao komentator. magistar sam.Sve su mi radili, minimalizovali me, olajavali, mobingovali, pretili mi smrću, omalovažavali me. Pre neki dan je moja zaova (sestra mog pokojnog muža za kojim sam plakala deset godina i koga nikada neću zaboraviti),lažno se pretstavivši (nije znala da imam admin nalog, pa je tu ostavila mail po kome sam je prepoznala a znam i nesto o ip adresama) na sajtu moga bici udruženja napisala u komentu..e ko će vam sve biti bloger, glede mog teksta, Toliko. Piši draga i rasti, do neslućenih granica.

    Liked by 1 osoba

    1. Ruma je tu negdje odmah do Sarajeva i Bratunca, predivan mali gradić. Žao mi je samo što te je ovaj tekst podsjetio na neke tvoje “borbe sa vjetrenjačama”. Svi vodimo po nekoliko bitki na različitim “bojnim poljima” i to je život. Mene u posljednje vrijeme pitaju “A u kojem si svojstvu ti bila tamo”? Toliko je različitosti u ovim mojim životima ali i ljepote

      Liked by 2 people

      1. naravno. nisam komentarisala sve divote i lepote …srećom ih je više. prosto sam osetila nedoumice Tvoje, a ja sam jako jako jako ljuta i strašne su to stvari, život sam, pa sam reagovala. nema odustajanja. ima nagrada, to da menjas stvari, da budes uzor nekome, da si carica . mislim na obe, pri tom. idem napolje sa psom. oceva porodica je iz Sarajeva. Sa Velešića i Pofalića

        Liked by 1 osoba

      2. Nedoumice su moje srednje ime sto bi rekli Amerikanci, uvijek su tu uz mene šta god da radim postavim sebi milion pitanja a najviše se pitam “Koliko griješim”. Nadam se da ćemo jednom imati priliku i da se vidimo, ko zna život je čudo i stalno me iznova iznenađuje

        Liked by 1 osoba

  2. Nekad pomislim da smo mi blogeri poslednji čuvari pisane reči, rame uz rame sa piscima, koji se radije bave štampanim izdanjima… Samo ti nama piši i dalje… 🙂

    Volim

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s