Ne bih u šetnju po oblacima

Znate onu tišinu koja se pojavi dok pričaš ne bi li sve objasnio, ti u sebi misliš:

-Dobro je sad će se sve razriješiti. Sve će poslije biti  u redu. Dok tako samouvjereno nastavljaš da pričaš ne primećuješ da upadaš sve dublje. Ne primečuješ da se daviš i nestaješ u dubinama sopstvene gluposti. Takva jedna tišina me slučajno dohvatila, nisam ja ništa objašnjavala samo sam potonula.

Čim me je dohvatila, zakovala mi je misli i zarobila snove. Punila me svojom prazninom dok me nije zatrpala ničim.

Ne znam zašto, ali znam moram biti crna ili bijela a ja opet posivela.  Ne smeta meni da posmatram tvoje šetanje po oblacima. Šetam i ja po plićacima sopstvene neproduhovljenosti, kampujem u oazama nezainteresovanosti. Podignem ruku da bolje vidim, a sivilo u meni raste prigrlim ga drugom rukom i pokrijem se cijela da mi ne bude hladno.

Čemu sva ta borba?

Imam pravo da ne poželim živjeti u tvojim utočištima. Imam pravo ostati vječito u dolinama,   željeti malo, gledati zemlju, sjediti na travi.  Počeli smo svi da njegujemo individualni kult ličnosti gdje je svaka individua neprikosnovena, gradimo ego sakupljajući lajkove. I niko nema alter ego svi smo neprikosnoveni u svojoj bitnosti.

Ne bih da hodam po oblacima previše su vazdušasti, a ja sam se malo ugojila. Lako bih na zemlju pala. Ne bih da šetam po oblacima, to je moj izbor. ne želim  ni da pokušam jer sam tako odabrala.

Jesam li postala slabić ili mi se vremenom kičma istanjila? Ne nisam slaba, moja je kičma savitljiva  skoro kao primabalerina na nastupima. To što me savijaš poput vjetra svojim olujama, ne čini mi ništa loše. Naučila sam ja da se saginjem, ponekad lupim glavom, ali uvijek idem dalje.

Neoprostivo je biti niko u svijetu gdje se svi trude da budu neko. Pa opet ne bih mijenjala sve tvoje suštine za moje praznine, jer ono što je tebi neophodno meni je uglavnom suvišno.

Znam sada misliš bojim se, nisu to moji strahovi odustala sam od pokušavanja. Birala sam stotinu puta do sada i bar devedeset puta pogriješila.  Na svaku grešku sa ljubavlju pogledala i ponovo birala.

-Eto priznajem, nedostaje mi jedna alegorija. Šta sad?

Znam sigurno da nije jedina, nedostaje mi i poneki atribut, priloška odredba,,, pa šta.

Uhvate me i takvi momenti, nije to ništa strašno. Život ide dalje, možeš nastaviti osjećajući u sebi gorčinu zbog gramatike. Ja sam eto izabrala da uživam u ovome što imam, nekoliko glagola stalno mi je na raspolaganju.

Nije mi problem da svoj život provedem kao zamjenica, ako već nisam pomena vrijedna imenica.

Na kraju krajeva imperativ je za imperatore, šta bih ja sa njim u svom životu radila. Moram da priznam i to se nekad vježbalo, zato sam psa nabavila. Nije me nešto slušao ali ja sam mu i dalje naređivala. Možda je drugačije kada te sa strahom gledaju dok slijepo izvršavaju naredbe,  ko zna možda se tek tada zaista uživa?

Slučajno nekada napušem se kao balon i sletim na jedan od obližnjih oblaka. Odmah se pojavi neko da kaže:

-Ma gdje si ti pošla, to je moj oblak vrati se ti u svoj ćošak nezainteresovanosti. Nisu visine za tebe ima ko će tu da kampuje. Pod ovim slojevima ostarjelih osjećaja dobro bi mi došla jedna retrogradna amnezija da izbrišem neka sjećanja.

Dođe mi onda bih vazduh nogama gazila, olujni vjetar tijelom gužvala opet bih išla protiv vjetrenjača,,,, ma lažem ne bih napokon sam odustala. Ratne sam sjekire zakopala, na lice masku dobroćudne lude stavila i sad je valjda dobro.

I nema veze ni činjenica da više ne želim da rastem, dovoljno sam velika. Ne sanjam ni da šetam po oblacima iako mi se ponekad omakne. Želim samo da uživam u treptaju oka, da svjež vazduh udišem,,, i ponekad samo ponekad nešto da napišem.


8 thoughts on “Ne bih u šetnju po oblacima

  1. Uopšte Te ne poznajem, divnoćo jedne duše…a sve sam prepoznala…
    ,,Pod ovim slojevima ostarjelih osjećaja dobro bi mi došla jedna retrogradna amnezija da izbrišem neka sjećanja,,
    Predivno si ovo napisala …I da Ti kažem, želim Ti još puno napuhanih balona iznutra…ipak te odnesu u najljepše tekstove, kao na primjer ovaj koji nas objašnjava manje-više sve…Ipak je najveća ljepota iznutra, i to je tvoja najbolja alegorija… vilinska pređa utkana u tvoje pero…

    Liked by 1 osoba

    1. Ma volim i ja tebe, stalno se preispitujem koliko i kako griješim. trudim se da se ne ogriješim,,, a opet znam niko nije savršen. Htjela ja to ili ne greške me prate, a ovo sam pisala nekoliko dana na poslu u pauzama. 😉

      Volim

    1. Čudno je kako uvijek polazimo od sebe kao “neke veličine” pri tome zanemarujući činjenicu da smo samo ljudi. Svjesno sakrivamo i zanemarujemo sopstvene greške praveći se da smo nepogrešivi. Bilo bi lijepo da smo više svjesni svoje ljudskosti,

      Volim

  2. Draga moja djevojcice; uzivam da svaku tvoju recenicu procitam po nekoliko puta! Leprsas mi kao onog oktobra 1984 g. kad sam te vidjela prvi put.Ljubim ti i dusu i pero umjetnicko!

    Liked by 1 osoba

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s