-Sine moj sad se moramo držati zajedno i odbraniti sve ovo što imamo. Jednoga dana to će pripasti tebi, Sigismundu i Katarini ne smijemo dozvoliti da naša zemlja padne u tuđe ruke. Hoćeš da mi se pridružiš na terasi da popijemo malo vina.
-Neću idem da provjerim straže ne smijemo da se opustimo.
Pola sata poslije sobarica je pronašla kralja Stjepana mrtvog na stolici pjena koja mu je išla iz usta već se bila osušila na obrazu. Stjepan Tomašević mlađi osedlao je svoga konja i odjahao prema šumi.
Skrivena među granama na ivici šume stajala je njegova majka Vojača.
-Počelo je.
-Jeste, vrati se da ne bude sumnjivo i ne brini ona je ovdje.
Mladi princ samo klimnu glavom okrenu konja i odjaha polako prema dvoru. Njegova majka zađe dublje u šumu tamo je bila Katarina ukočenog pogleda. Ispred nje čovjek mršav i malo niži od nje izgledao je poput djeteta na sebi je imao crni ogrtač sa kapuljačom na glavi.
Vojača mu je prišla:
-Veliki Marijuse, hvala ti pravda je napokon zadovoljena, i pruži mu kesu dukata. Mršavi čovječuljak zgrabi dukate i sakri ih pod plašt.
-Ona nam više nije potrebna.
Čovjek je i ne pogleda:
-Nema veze ona će ostati sa mnom, mahnu joj rukom u znak pozdrava i prestade i da je gleda. Vojača je zadovoljno krenula kući.
Čovječuljak pod plaštom je mahao rukama ispred Katarininih očiju i počeo da se udaljava ona ga je pratila. Išla je za njim sve do proplanka na drugom kraju šume.
Na zelenoj livadi bila je neka velika metalna mašina građena od materijala od kojih su pravljeni oklopi konjanicima. Metal se presijavao na popodnevnom suncu, Katarina osjeti bol u stomaku kao i prethodne noći bila je to skoro ista ona svjetlost koja ju je progutala.
Odjednom više ništa nije osjećala, iz metalne naprave izašli su ljudi u atlet majicama i šorcevima na nogama su imali anatomske klompe. Jedan od njih onaj najvisočiji plave kose sa crnim naočalama prišao im je:
-Je li sve kako smo se dogovorili Marijuse?
-Jeste moćni gospodaru Stjepan Tomaš je mrtav.
-A ona? Pokaza na Katarinu koja ih je i dalje posmatrala ukočenog pogleda.
-Ona je pod mojom komandom, mislio sam da će vam možda trebati. Ona je bila supruga kralja Stjepana.
Plavokosi je samo pogleda
-Nama nije potrebna, trebaju nam njena djeca. Dovedi ih sutra.
-Šta da radim sa njom?
-Šta god hoćeš ona je pod tvojom komandom. Plavokosi se okrenu spreman da uđe u čeličnu mašinu.
-A moja nagrada, hoću li postati veliki čarobnjak poput Merlina?
Plavokosi čovjek sa tamnim naočalama nasmija se i potapša ga po ramenu ti već jesi veliki čarobnjak vidiš nju si opčinio i to je nešto ne može to baš svako.
-Ali to je samo hipnoza, želim od blata da stvorim zlato, od kamena hljeb, od suvog drveta pečenu prasetinu… Plavokosi ga je gledao i dalje se smijući.
-Moći ćeš jednoga dana samo nastavi da se trudiš.
-Hoćete li mi dati tajne Merlinove knjige?
-Naravno kada dovedeš Sigismunda i Katarinu reče i uđe u mašinu. Marijus je bio razočaran sad će opet morati da traži Vojaču, bio je siguran da će mu pomoći. Znao je da želi cijelo kraljevstvo za svoga sina, ovo dvoje mogućih prestolonasljednika su joj svakako bili smetnja. Možda će nešto i da mu plati za to. Okrenuo se i pošao nazad.
Šta sad da radi sa njom hipnoza će trajati još neko vrijeme šta ako se slučajno sjeti svega kada se osvijesti? Kako djecu da ubijedi i dovede ih njih neće moći da hipnotiše znao je da je teško umiriti dječje umove. Ona će mu pomoći da dovede djecu Svemoćnima, hipnotisat će je još neko vrijeme.
Plavokosi čovjek je ušao u metalnu napravu i sjeo za komandni sto. Lijevom rukom skinu naočale za sunce i baci ih pred sebe:
-Jebote koji je ovo kreten…
-Ko?
-Ma ovaj ludak Marijus. On je ubijeđen da ćemo mu dati neku Merlinovu knjigu nešto kao kratak kurs iz čarobnjaštva. Pa da takva knjiga postoji ne bi se mi sad šetali po prošlosti.
Nastavit će se…
Ostale dijelove možete pročitati ovdje
Crtice jedne stvarnosti 