Katarina-Bosanska kraljica

Vojača je čekala svoga sina. Napokon ga je vidjela. Išao joj je u susret, zajedno sa Katarininom djecom.

-Oni bi mogli da nam budu smetnja, šapnu joj. Vodi ih na sigurno mjesto.

Djeca su se pobunila. Nije im se išlo nikuda iz dvorca. Vojača ga je samo pogledala:

-Našeg oca su ubili. Na dvoru nije sigurno, možda ste i vi u opasnosti. Najbolje za vas je da se sklonite na sigurno.

Djeca su još malo negodovala, dok Vojača nije izgubila strpljenje i povikala:

-Vidite li? Eno idu Turci! Moramo se brzo sakriti!

Zgrabila ih je oboje za ruke i pošla trčati. Uplašena djeca nisu se usuđivala okrenuti. Trčali su prema šumi pokušavajući da se spasu.

Katarina se vratila u dvorac, umorna od hodanja po ovoj vrelini.

Bila je sama. Otrgnuta od porodice, odvojena od djece. Ono treće dijete nikako nije mogla da zaboravi. Uzeli su joj ga još na rođenju. Rekli su da je mrtvo rođeno, ali ona se jasno sjećala njegovog plaća koji je svakoga dana u stopu pratio. Kasnije su joj pokazali gdje je sahranjen. Bio je sin. Na malom grobu stajao je krst. Pisalo je samo Stojan Tomaš.

Vjerovala je ona da je dijete mrtvo. Samo je sumnjala da su ga ubili. Možda zbog nekog nedostatka. Na dvorovima se to često dešavalo. Kada bi vidjeli da je dijete rođeno sa nekim fizičkim nedostatcima ubijali bi ga. Posebno ako su postojali drugi normalni i sposobni nasljednici.

Sad je morala da pronađe Sigismunda i Katarinu. Trebalo je da ih odvede u šetnju. Koračala je hodnicima posmatrajući dvorane koji su uveliko pripremali kraljevu sahranu. Niko od njih nije bio tužan ni uplakan. Pripreme su tekle kao i za bilo koju drugu gozbu.

Stjepan Tomašević je stajao na vratima biblioteke. Izdavao je naređenja služavkama. Činilo joj se kao da se sprema još jedna kraljevska gozba.

-Vratili ste se? Kraljice majko vaš muž moj otac je mrtav.

Katarina na sekund zatvori oči. Upita se u sebi:

-Je li sada trebala da zaplače?

Ne nije to za plemkinje, to je za obične dvorane.

-Gdje su Sigismund i Katarina, nisu u svojim odajama?

-Oprostite mi majko. Poslao sam ih u Blagaj sa dadiljama. Mislio sam da ne trebaju biti ovdje dok se ne završi sahrana.

-Dobro si učinio, hvala ti. Dobar si ti sin.

-Izvinite me sad imam mnogo obaveza oko organizovanja sahrane.

-Naravno, samo ti idi. Bit ću u svojim odajama, ako ti budem potrebna.

Katarina se polako vrati u svoju sobu. Nije znala šta sad da radi. Morala je da odvede djecu. Šištavi glas u njenoj glavi ponavljao je:

-Dovedi ih ovdje…

Sve drugo je nestalo. U njenoj glavi nije postojalo ništa. Osim naredbe koju nije mogla izvršiti.

Nastavit će se…

Ostale dijelove možete pročitati ovdje


Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s