Katarina-Bosanska kraljica

Nebo iznad nje postajalo je sve tamnije. Katarina je i dalje sjedila nepomično ne primjećujući ništa. Čudno  zujanje postajalo je sve glasnije. Prasak je trgnuo. Jednim potezom ruke obrisala je suze. Podigla je glavu i vidjela čeličnu mašinu:

-E sad će joj platiti za sve! Pomislila je, a onda se ukočila.

Iz mašine su izašli ljudi. Ovaj put bili su drugačiji. Koža im je bila poput orahove ljuske. A oči,,,one su privlačile pogled. Sijale su poput zvijezda na noćnom nebu. Riješena da se osveti Katarina je čvrsto stezala mač. Njihov izgled je na trenutak zbunio. To nisu bili oni…Nisu mogli biti oni…

Izgledali su potpuno drugačije. Uplašena njihovim izgledom stajala je i dalje nepomično. Napokon je prikupila hrabrost, radoznalost je bila veća od straha:

-Gdje su moja djeca?

Neobični čovjek je pogleda:

-Pođi sa nama, vratit ćemo ih. Bila je uplašena, ali željela je da ih pronađe. Osjećala je neku čudnu jezu zbog njihovog neobičnog izgleda. Pa ipak pošla je sa njima.

Unutrašnjost mašine je iznenadila koliko i njihova spoljašnjost. Na desetine zvjezdica sijalo je pred njom. Primijetila je i druge neobične ljude, a onda je vidjela svoju djecu. Potrčala je prema njima, ali zaustavili su je.

-Pustite me!

-Ne možeš do njih, ne još.

-Sigismunde, Katarina!!! Vrištala je.

-Ne mogu te čuti, oni su daleko. Tek treba da dođemo do njih.

Kako su mogli biti daleko kad ih je vidjela. Djelovali su joj sretno. Činilo se da im nije nedostajala. Osjetila je bol, nikad im nije nedostajala.

-Na tri minuta su ispred nas. Čula je kako govore. U ruci je i dalje stezala mač. Osjećala se sigurno sve dok je imala oružje. Možda nije bila snažna poput  njih, ali mač joj je bio naoštren sa obje strane.

Osjetila je blago podrhtavanje. Odmah za tim čuo se prasak. Mašina se naglo zaljuljala. Katarina je pala. Nije znala šta se tačno dešava? Čula je samo zvukove poput grmljavine. Svjetlost poput one koja se pojavljivala na nebu za vrijeme velikih oluja pojavila se u unutrašnjosti mašine. Niko više nije obraćao pažnju na nju. Vidjela je da zauzimaju borbeni stav.

Shvatila je! Borit će se sa onim iz druge mašine. Tamo su joj bila djeca. Uplašila se za njih. Potrčala je prema izlazu na kojem ih je vidjela. Udarila je u neku nevidljivu prepreku i pala. Njena djeca bila su pred njom, a nije im mogla priči.

Vodili su neku čudnu bitku. Nije to bila ona borba prsa u prsa mačevima ili kopljima, koju je do sada imala prilike vidjeti. Bilo je kao bitka Bogova… Kao da su se nebeske sile borile. Vidjela je nešto poput zvijezda padalica, sijalo je i letjelo joj pred očima. Pratila ih je glasna grmljavina. Rane su se samo pojavljivale na ovim neobičnim ljudima. Neki su i umirali.

Dvije strane su se borile ne obraćajući pažnju na nju. Znala je da joj Stjepanov mač neće biti od koristi, ali nije ga ispuštala. Osjetila je olakšanje zbog činjenice da su ignorisali njeno prisustvo.

Iznenadni prasak sve ih je oborio na pod. Nešto nije bilo u redu. Primijetila je promjenu i na njima. Oči im više nisu sijale poput zvijezda. Izgubile su svoj sjaj i postajale tamne poput noći. Koža im je gubila one neravnine i postajala glatka skoro kao njena.

–Evakuiši se! Evakuiši se!! Vikao je jedan od njih. Nije imala pojma šta to znači? Primijetila je samo da svi idu prema izlazu.

Nastavit će se…

Ostale dijelove možete pročitati ovdje