Brzo je ustala sa poda i potrčala za njima. Napolju su je dočekali talasi svjetlosti koja se pojavljivala iz njihovog oružja. Svemoćni sa kojima je bila su u potpunosti poprimili ljudski oblik. Nije sad mogla da misli o tome, trebala je da spasi djecu. Vidjela je drugu mašinu nedaleko od nje. Potrčala je preskačući preko leševa, tamnokosih i onih svjetlije puti.
Nije je plašila smrt oko nje, željela je samo spasiti djecu iz ruku ovih ubica. Jedan od svemoćnih svijetle boje kose pojavio se pred njom.
-Vrati se nazad ili,,,, nije uspio da završi rečenicu. Katarina je ponovo upotrijebila Stjepanov mač. Gledao je ukočenih zjenica padajući na zemlju.
Ubila je još jednog, i još jednog dok je grabila prema mašini. Nije bilo više nikoga ko bi je zaustavio. Ostali su se izgleda međusobno poubijali. Požurila je unutra da pronađe djecu. Tamo se i dalje vodila bitka.
Tamni i svijetli svemoćni, u trenutku podsjetili su je na figurice one azijske igre koju je Stjepan dobio na poklon. Gledala je Stjepana kako ući svog prvenca moguće poteze kojim bi pomjerao figurice. Znao je da mu napomene:
-Zamisli da su figure tvoji vojnici a tabla bojno polje. Ti planiraš poteze. Od tebe zavisi ishod bitke. Znala je da ovi ratnici nisu njene figure, ali možda je mogla uticati na ishod bitke. Stegnula je mač i krenula hrabro prema njima.
Sad će joj platiti, za njenu djecu i za sve što je preživjela. Plavokosi uperi oružje u nju jednim praskom izbi joj mač iz ruka, i odbaci je unazad.
-Ubij ga, on ti je uzeo djecu!!! Vikao je onaj drugi, dok ga je držao za ruke ne dajući mu da ga povrijedi oružjem.
-Ne slušaj ga, ovo je za tvoje dobro i za dobro svih Bosanaca. Svakako ih nikada ponovo ne bi vidjela.
Nije vjerovala ni jednom. Dok su se oni međusobno udarali pokušavajući doći do pobjede smrću onog drugog Katarina se ponovo dokopa mača. Znala je ako bude oklijevala spriječit će je ponovo. U trenu je pretrčala razdaljinu između njih i snažno mačem probola grudi plavokosog.
Pogleda je sa nevjericom:
-Ti i ne znaš šta si uradila. Ne ostavljaj ih…..
Na njegovoj glavi pojavi se rupa, mogla je da vidi kroz nju. Vidjela je svemoćnog tamne kože i kose sa neobičnim oružjem u ruci.
-Sad polako idemo da pronađemo djecu. Znam gdje su.
Povjerovala mu je. Vjerovala je da zna gdje su, i pošla polako za njim. Pratila ga je sve do izlaza:
-Zar oni nisu ovdje, unutra???
-Jesu, ali sa druge strane.
Katarina istrča napolje. Vrata za njom se zatvoriše. Začula se buka iz unutrašnjosti mašine. Zalud je ona lupala i pokušavala otvoriti vrata. Nije bila dovoljno snažna. Dozivala je svoju djecu i klela svemoćne…. A onda mašina pred njom je samo nestala.
„Svakako nikad ponovo ih ne bi vidjela“, odzvanjale su riječi u njenoj glavi. Bila je bijesna na sebe. Zašto obojicu nije odmah ubila kao što je i planirala? Nije im smjela vjerovati. Sad je bilo kasno za kajanje. Išla je u krug po livadi u nadi da će se mašina opet pojaviti.
U zoru drugoga dana shvatila je da je uzalud, izgubila ih je. Izgubila je svoju djecu. Ona druga mašina bila je i dalje tu, u njoj su ležali leševi, iz nekog razloga sada već neprepoznatljivi.
Nije pomišljala da se vrati na dvor. Znala je da tamo nije dobrodošla bez nasljednika. Uzela je vreću sa svojim stvarima, Stjepanov mač i krenula. Išla je dalje,,, nadala se prema moru. Nikada tamo nije bila. Imala je dovoljno zlata i nakita. Za svoj život se nije brinula. Brinula je za najmilije koje je usput izgubila.
Krv u njoj je uzavrela, željela je osvetu. Samo nije znala kome bi se osvetila. Svi su nestali,,, svi osim Marijusa…
Onda je pred sobom ugledala leš. Divlje svinje su ga trgale. Bila je udaljena, ali znala je… Dovoljno je vidjela da bi po odjeći prepoznala Marijusa.
Nek su te ubili, mislila je. Dabogda se ni na onom svijetu nikad ne smirio. Ništa bolje nisi ni zaslužio.
Danima je pješačila kroz naseljena mjesta. Odjeća joj je bila je prljava. Na sebi nije imala nikakva obilježja kraljice. Ličila je na seljanke onako umazana. Doduše njena ljepota bila je netaknuta, možda samo malo manje vidljiva.
Do nje su doprle glasine da je Stjepan mlađi zauzeo presto. Nije je bilo briga. Mislila je da ne može bez krune da vlada. Kruna je još uvijek bila kod nje. Dok je išla dalje skovala je plan. Otiči će kod Pape u Vatikan. On će znati ko su oni zlodusi što su joj djecu odveli.
Njeno putovanje trajalo je mjesec dana. Usput je morala da proda nešto nakita. Prvo je prodala mač, još u Dubrovniku. Htjela je da ga zadrži, ali podsjećao je na leševe koje je ostavila za sobom. Zbog njega se noću mokra od znoja budila.
U Vatikanu nije mogla ostati. Tamo je saznala da su njena djeca na dvoru turskoga kralja. Nije bila sigurna da je to istina,,, pa opet. Ko zna?
Saznala je i da je Stjepan mlađi svoju majku poslao u manastir, gdje je i umrla.
Katarina se do kraja života borila sa svojim demonima. Svijetlim i tamnim, smjenjivali su se u njenim košmarima. Pitala se uvijek iznova:
Koliko je pogriješila????
Kraj
Ostale dijelove možete pročitati ovdje
Crtice jedne stvarnosti 