Zalud je otvorena kapija

Uvijek kada prepješačim kilometre nedostajanja, ne bole me noge samo,,, bole me uspomene i sjećanja.

Boli me ova ograda. Dijeli mi život, nekako na pola…

Spazim kroz prozor druga iz razreda. Sjedi u hladu kod Zeckinog kioska. Padne mi na pamet, zapitam se:

Kakvo je ime Zecka??? Ako to i nije ime, od čega je skraćenica???

Znam mnoge od vas koji će mi sad poslati poruku:

„Što mi se nisi javila, mogli smo se sresti“.

Javljala sam se ja prije nekima… Nikada se vidjeli nismo. Samo bih dragocjeno vrijeme gubila, na čekanje i potragu za onima kojih nema. Ono čega nemam je vrijeme.

Da je neki drugi dan, u nekim drugim aranžmanima, druga prilika, možda….

Ovaj dan je posvećen mojim precima. Ne bole me ove zarasle humke, ni staze neprohodne. Nismo od njih digli ruke, samo imamo druge prioritete. Ne smeta ni ova šuma koja se spustila i zatvorila puteve.

Ne mislim sad o tome. Ovo  je poseban dan, praznik Petrovdan. U njega je stalo zrno tradicije, nekoliko grama sjećanja, kilometarske obaveze prema precima, tovari lijepih uspomena i trun želje pa ponovo vidim sve.

Pokušavam kamerom zarobiti djelić nekadašnje sreće. Na fotografijama samo: prazno školsko dvorište, izblijedilo autobusko stajalište, puste ulice…. Čini mi se sve je isto, a opet vidim da nije.

Vjetar sa Bjelašnice donese mi miris ustajale tkanine, nešto kao naftalin. Pogledom potražim vidim narodne nošnje od debelog sukna. Sigurno su čuvane u drvenim škrinjama. Vratiše mi uspomene na moju babu i drveni sanduk pored kreveta. Uvijek je bio zaključan. U njemu je nošnja stajala, poneka kutija ratluka, i zlato koje je na poklon dobila.

Zalud je otvorena kapija, ona nam ni zatvorena nije neka prepreka. Ono što smeta čuči skriveno u nama. Htjeli mi to ili ne baca nas ko pione u „torove“. Crne ovce u crno stado, bijele u bijelo i nema miješanja…. Ako hoćeš da preživiš moraš da pojedeš onog ispred sebe.

Zvono sa crkve prekine mi razmišljanje. Pomislim, dobro je… Neću da vjerujem da su svi ljudi takvi… Ljudi su, imaju svoje dobre strane.

-Zašto ih onda kriju??? Pitam se.

Zasmeta mi što nema više sladoleda na točenje. Nekako su me oni prodavci čudno gledali. Na trenutak sam pomislila:

– Je l’  stvarno nema??? Jesam li nepoželjna mušterija??? Možda je samo u pitanju rezervisanost prema nepoznatima.

Ne smetaju mi ovi kilometri između nas. Smeta mi virtuelna prisnost,,, i ona tišina koja se pojavi kada smo fizički blizu jedni drugima. Tako je valjda svima, osim porodice svi ostali su izgleda tu samo da bi prošli kroz naše živote.

Pa opet obožavam ove povratke. Preplave me uspomene, dugo poslije u njima davim se. Čudna je ta grčevita ljubav bez rezerve kojoj se uvijek predajem. Ja sam to što jesam. Još jedna izgubljena duša zarobljena usvoje sjećanje.


12 thoughts on “Zalud je otvorena kapija

  1. Lijepo napisano. Svi smo mi često zarobljenici svojih sjećanja koja nam jako nedostaju. Ovo je lijep način oteti ih od zaborava, jednostavno pisanjem. Kapije se otvore do kraja, a mi u svojim mislima plovimo sjećanjima … zauvijek.

    Liked by 1 osoba

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s