Peru-zemlja iz snova

Sjećam se imala sam dvanaest godina. Prvi put sam čitala misterije Artura Klarka. Prije toga me fascinirao Japan i Egipat. Poslije toga ostala je samo želja da posjetim Peru.
Znam reći ćete:
-Siromašna zemlja, nema tu Bog zna šta da se vidi. Nije čak ni bezbjedna. Decenijama postoji taj problem sa terorizmom i drogom. Svakim udaljavanjem od centra grada možeš postati laka meta.

Legende kažu da su nekada prinosili ljudske žrtve,,, ali nisu bili jedini. Skupljali su krv žrtava u posebne posude vjerujući da se tako brane od prirodnih nepogoda. Pa opet meni je ova zemlja privlačna…

Neke malo drugačije piramide. Šarenilo boja na njihovim nošnjama. Bogatstvo isprepletenih kultura stopljenih u jednu. Bogata istorija (valjda je svaka istorija takva).
Mogućnost da je nekada bila glavno izletište vanzemaljaca.
Prečesto sam sanjala da tamo putujem. Vidim ja lijepo je i na slikama… Ali nije isto!
Slušam zvuk koji prave talasi dok šetam pored okeana. Izujem patike i nastavim bosa da osjetim kamenje pod nogama na ostatcima Maču Pikču-a. Propeleri od helikoptera poput ventilatora mrse mi kosu dok letim iznad Naske. Kad sam već dovde stigla zašto ne bih bacila pogled iz vazduha! 😀 😉 Opipam krzno lame da provjerim, ne vidi se na slikama, je li lama samo nesretan spoj koze i kamile. Pijem ali ne osjećam ukus vina sa plantaža na mjestima nekad najstarijeg ljudskog naselja u oblasti Arekuipa. Ponekad se penjem po adenima kao po stepenicama. Kampujem pored jezera Titikaka. Hvata me jeza kad vjetar dune noseći svježinu snijega sa Anda. Osjetim strah zbog podrhtavanje tla u podnožju aktivnog vulkana. Po obrazu me zagolica trava dok ležim pored Kolka rijeke i iščekujem da vidim let Andskog kondora. Ne čuje se ni kako Amazon izvire dok mu se polako primičem kroz dolinu. A ni one dugine boje na Duga planini ne vidim baš najbolje. Ne osjetim ni ustajao miris hotela u stilu haciende, niti ukus hrane proizvedene za potrebe hotela na ekološkim farmama. Ne znam ni kako je to grickati pečeno morsko prase, i zalijevati ga čajem od koke. Nisam osjetila ni debljinu sukna ručno tkanog ogrtača. Ni bockanje zlatnog pijeska pod nogama.Ne mogu ni plutati na putujućim ostrvima. Ne mogu osjetiti glatkoću Inka zida niti dohvatiti prstom savršeno uklopljene ivice kamena. Ne suze mi oči dok se vozim motorom po dakarskim dinama. Ne mogu se ni umorna od silnog istraživanja nasloniti na zidove od trske nekog seoskog naselja.
Sve sam vidjela,, sve sam pročitala. Pročitala sam i kako su drugi to doživjeli,,, a ništa od svega nisam osjetila….
Pitate se :
-Zašto vam sada pišem o tome?
-Pa vidjela sam ovaj novogodišnji konkurs „MOGI ŠKOLE JEZIKA


10 thoughts on “Peru-zemlja iz snova

      1. Postoji vjerovanje da crteže u Naski koji se ne vide sa zemlje već samo iz vazduha nisu crtali ljudi. Jer u tom periodu sigurno nisu letjeli. Kamenje u Inka zidu je tako obrađeno i uklopljen savršeno poput slagalice bez cementa i bez pukotine. Način gradnje i sva ta infrastruktura oko Maču Pikčua je intrigantna,,, izguglaj možda ćeš lakše shvatiti. 🙂

        Liked by 1 osoba

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s