Sasvim neobična priča-kraj

Jutro!-prenu ga Danin glas iz razmišljanja. Jesi li za kavu?!”

Naravno.” –bilo mu je drago. Moći će nastaviti razgovor. Uživao je sa njom.

Imaju pola sata da se probude. Poslije toga idem po sobama da ih budim. U deset je planiran izlet do Hutova, i povratak kući. Ručat ćemo negdje usput.”

Već je bila ona stara. Čarolija od sinoć je izgleda nestala. Razmišljala je samo o poslu. Pazeći pri tom da se ni jedan sekund dragocjenog vremena ne protraći. Nedostajala mu je sinoćnja ona.

Šta je bilo? Što me tako gledaš?!”

Recimo da mi nedostaju sinoćnje teme za razgovor. OK je probudit ćemo ih, ali dok se to ne desi da popijemo kavu samo ti i ja. Onako opušteno ko sinoć. Može?”

Može naravno. Izvini ja tako. Ujutru kako ustanem počnem da planiram šta je sljedeće… Isplaniram narednih deset koraka ne bi li sve bilo kako treba. U pravu si. Nego šta češ sa nagradom?”

Nemam pojma! Vidjet ću mogu li prodati karte na Piku. Kome je uopšte palo na pamet pozorište?”

Meni!!”-reče postiđeno. Izvini!!! Nisam ni pomislila šta bi vi voljeli! Ja sam to birala ko sebi!”

E to je već nešto drugo! Onda češ morati da ideš sa mnom!”

Naći ćeš valjda nekoga da ide sa tobom.”

Volio bih da to budeš ti.”-šapnu joj. Dana se zarumenila i spustila pogled.

Dano tu si!”-bio je to direktor. Žurno im se približavao. Izvini momak moramo da se dogovorimo.”

Shvatio je da je to kraj njihovog razgovora. Ustao je polako, uzeo svoju kavu i prešao za drugi sto. Nije više mislio da ona ima bilo šta sa direktorom. Ona je bila tu zato što je sve držala pod kontrolom. Bila je od povjerenja, i na nju se uvijek mogao osloniti.

Jedan po jedan kolega se polako pojavljivao u restoranu. Ženski dio ekipe izgleda nije mogao još da se razbudi. Na njihovim licima se jasno iscrtavala sinoćnja pijanka. Isparenja od alkohola su postala teža u zatvorenoj prostoriji. Bilo mu je muka.

Uze svoju kavu i još jednom promijeni mjesto. Ovaj put sjeo je napolje. Bar je mogao da diše. Riješio je da napolju i doručkuje. Valjda će do polaska malo da izlapi alkohol, ili će bar hranom zatrpati smrad koji ga je gušio. Nije on bio nikakav antialkoholičar. Volio je i sam da popije po koju čašicu, ali ovo sinoć… Bilo mu je previše. Samo da se vrate kući. Malo se skupljao od hladnoće dok je jeo. Ali bar se nije gušio u smradu.

Samo da ti javim da se poslije doručka spakuješ i odjaviš. Odmah krećemo.” -bila je to Dana. Kao i uvijek brinula je o svemu.

Gledao ih je sa žaljenjem. Polako su se teturali do autobusa noseći torbe u ruci. Jedna od kolegica je ponovo povraćala. Nadao se da je više nikada neće vidjeti da pije. Znao je da su i oni poput njega dobili posao zato što su činili usluge ovom ili onom. Nije znao je li pozadina tih usluga politička ili rodbinska, ali bio je siguran da su isti. Vjerovao je da je Dana jedina dobila posao zato što ga svojim radom i umijećem zaista i zaslužuje.

Sjeo je na kraj autobusa i podigao noge na sjedišta. Želio je da spriječi ostale da sjednu pored njega. I ovako mu je bilo dovoljno mučno. Autobus je krenuo. Sve je bilo dobro prvih pola sata. Kad je autobus počeo da se penje uzanim krivudavim putem nekolicina je osjetila mučninu u želudcu. Neki su opet povraćali.

Nije naš želudac za fina vina!”-Zaključio je direktor. Mi smo naučili na rakiju. Al dobro je bilo.” Kao da je time htio potvrditi sebi da je ovaj seminar dobar način da se zaposleni osjete kao porodica. Mislio je da će tako potrebe kolektiva postati lične potrebe. Evo nas stigli smo.”

Napokon!!!” –viknuše neki.

Nije mu bilo jasno zašto su uopšte i dolazili. Ovdje nije bilo ničega osim hercegovačke vrleti. Malo seoce u kotlini, bilo je na izdisaju. Kuće su uglavnom bile napuštene ili trošne. Nije bilo ljudi. Jedina velika zgrada bila je škola. Čak se i na njoj vidjelo da je od nekadašnja tri sprata samo nekoliko učionica u prizemlju bilo u funkciji. Ostale učionice bile su bez prozora. Vjetar je mjesecima kidao zategnute najlone na prozorskim oknima.

Razočarano su stali ispred autobusa. Nisu imali pojma kud dalje. Nije bilo ničega

Ljudi ovdje smo izgleda džaba došli. Idemo još do tvrđave. To je nekadašnji Hadžibegov grad. Tu je u blizini. Onda ćemo polako nazad. Samo da pušaći ispuše svoje cigarete.”-Direktor  se trudio da sačuva prisebnost.

Oni što nisu pušili krenuli su polako kroz selo. Čim su ih vidjeli ljudi iz obližnjih kuća počeli su iznositi stolove. Našlo se tu svega za prodaju: dimljenog sira, maslinovog ulja, soka od nara, raznih džemova i likera, pa i domaćih jaja.

Kupio je liker od nara, zamolio je da mu pretoči liker u plastičnu flašu. Nije želio da razmišlja hoće li se razbiti. Nije on to kupio za sebe. To je bilo nešto čega nema u njegovom kraju. Znao je da će njegovim gostima biti zanimljivo da probaju bilo šta neobičnog ukusa. Nakupovali su mnogo sitnica. Nešto za sebe nešto za poklone svojima.

Po završetku kupovine nastavili su put kroz nedođiju. Ni iza, ni ispred njih nije bilo ničega. Znali su da je tu negdje tvrđava i more… Ali na kojem brdu nisu imali pojma. Već dva puta su se penjali i silazili uzanim putem, a osim kamena i niskog šipražja nisu vidjeli ništa.

Na brdu pred njima se ukazaše ruševine i četiri uspravna stuba. Valjda je to, to.–pomisli. Ponovo izlazak, razočarenje cigara….

Možda je ovo nekada bila zaista divna turistička atrakcija. Možda će to ponovo biti,,, ali sada.! Bila je to samo zarasla hrpa kamenja. Nisu se usuđivali ni da priđu. Zasjeli su na kamenje iznad puta posmatrajući okolinu. Uvijek spreman za istraživanje krenuo je naprijed. Volio je ruševine i stare gradove. Nekada je želio da bude arheolog. Bile su to dječje želje neodsanjane do kraja.

Gdje ćeš tamo? Ujest će te nešto.!”

Ne brinite se ja ću samo malo da zavirim dok vi ispušite.” Gledao je gdje staje. Rukom je sklanjao grane ispred sebe. Kad se zavukao u šiprag dovoljno da ne vidi ostale stao je. Ispred njega na kamenu bio je nacrtan čovjek sa dignutom rukom. Ličio je na one iscrtane na stećcima u Radimlju.

Otkud ti ovdje!?-mislio je.

Šta otkud ja ovdje!! Ti si morao da se zavlačiš! Nisi mogao ostati na putu ko ostali!”

E ovo je stvarno previše… Sad još samo da počne da se raspravlja sa nacrtanim čovječuljkom. Brzo se okrenu i požuri nazad.

Narode vrijeme je… Idemo nazad. Ovdje nema ničega. Ručat ćemo negdje u Jablanici.”-Dana je govorila glasno da bi bila sigurna da je svi čuju. Jeste li svi ovdje??”-spustila je glavu postiđeno kad su im se pogledi sreli.

Zauzeli su mjesta u autobusu, ali nisu još mogli nazad. Morali su prvo da produže nekoliko kilometara da dođu do proširenja i okrenu se.

Napokon je mogao da odahne. Seminar je bio gotov. Nije bio ni toliko loš. Osim onih halucinacija (nije znao kako bi drugačije nazvao sve što mu se ova dva dana priviđalo). Nije vjerovao da bilo ko od njih postoji,,, ali ovdje činilo mu se… Sve je bilo moguće. Ostalo je bilo OK. Čak mu je i razuzdano veče išlo na ruku. Bila je to dobra prilika da upozna Danu.

Jedva je čekao da se vrate. Da je ponovo vidi na svom terenu. Bio je siguran da je to moguće. Vodit će je u pozorište.

KRAJ

Priča je pisana za konkurs spasimo putopis. A tamo je mašta bila dozvoljena čak i poželjna. Pokušala sam u nju ubaciti turističku ponudu, malo opisa okoline, ono po čemu je poznato ovo mjesto, i ono što se može vidjeti. Ovo je posljednji dio.

Sve dijelove priče pročitajte ovdje


12 thoughts on “Sasvim neobična priča-kraj

    1. Žao mi je što sam te možda razočarala. Priznat ćeš da je produženi vikend, ili tri dana seminara premalo da bi stigli do oltara, ali sasvim dovoljno da bi se ljubav rodila 😉 Ovo je ipak putopis, iako je cijelo vrijeme fokus bio na ljudima i događajima. A sad priviđanja… Neke stvari se jednostavno dese bez bilo kakvog razloga. Ljepota je u oku posmatrača. Tako je i ovdje opisano. Kada sam sjela u brodić i vidjela na površini jezera listove lokvanja… Nekome je to možda samo močvara. U mojim mislima lokvanj je procvjeto, i odmah su mi na pamet pale vile i Palčica. Patuljak se desio onako kako je i opisan. Samo to nije bio patuljak već dječačić od desetak godina. Kad je sjeo za volan upitala sam se “Ima li on roditelje”??? U priču je stavljen zbog kuka. Kako sam shvatila to je njihovo tradicionalno jelo i nalazi se na meniju mnogih etno restorana. A kameni čovječuljak se nalazi na nekropolama iz Radimlja. To je inače jedan od najpoznatijih lokaliteta sa nekropolama u BiH. Udaljen je oko tridesetak kilometara. Stavljen je na ove ruševine, zato što su one zaboravljene i tu nema ničega. Nadam se da sam se sad malo “izvadila” zbog naglo prekinute romantike. 😉

      Liked by 1 osoba

  1. Eto kako je za jednu osobu lokvanj-lokvanj, a kod druge produbi toliko osećanja i izrodi maštu. Divna je priča, a što se kraja tiče nisam razočarana, smisliću ja već svoj “happy end.” Pozdrav🤗

    Liked by 1 osoba

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s