„Dječak sa kosom od zlata” i zaboravljena sjećanja

Nije nikakvo čudo što se prvo izdanje ove knjige prodalo u rekordnom roku. Sa jedne strane skupljena su određena sredstva za pomoć oboljelima od malignih bolesti, a sa druge strane tu je tema oko koje se vrte dešavanja u knjizi.

Svi smo nekada u nekom periodu života imali tog nekoga ko je bio bolestan manje ili više. A bol se ne vaga, boli dok ne prođe, i svakome je ona njegova najteža.
Ovo je knjiga o vjeri, nadi, ljubavi, upornosti jedne majke, jedne porodice. Svi koji su liječili dijete duže od pola godine naći će dio svoje sudbine utkane među koricama ove knjige.

Navikla sam da brzo čitam. Bez obzira na mnogo obaveza koje imam treba mi oko tri dana za čitanje knjige od 500 stranica. Ovu knjigu sam čitala dvadeset dana!

Počnem,,, i onda se sjetim. A mislila sam da sam te uspomene stavila u najudaljeniji dio mozga i zatrpala ih ljepšim sjećanjima..
Pomislim možda je bila sreća što mi nikada nisu dopustili da budem u bolnici pored djeteta. On je bio spreman na moje svakodnevne dolaske u istim terminima. Ja sam vidjela koliko sam mogla. Moralo je tako da bude jer nije bilo nikakve alternative. Zavidjela sam majkama koje su mogle ležati u bolnici iako su im djeca imala više od petnaest godina. Dok je moje dijete od tri godine ostajalo samo

Sjećam se bile su to naopake godine. Nismo imali zdravstveno, morali smo napustiti poslove.On je radio na crno,,,, a ja!!!! Ja sam se preselila u Beograd kod raznih prijatelja provodila noći, a po danu išla prema Banjici iz različitih pravaca, od Resnika, sa Ledina, iz Blokova sa novog Beograda iz Batajnice….. Uporno sam pronalazila načine da promijenim što je moguće manje prevoza. Izbjegavajući da popijem kavu, jer znam falit će mi novac za nešto drugo. Sve što bi on zaradio na tokom dana ja bih tamo istom brzinom trošila. Morala sam paziti da ostanem na nuli, u pristojnim odnosima sa svojim prihodima i rashodima.

Čitam još par stranica svaka mi vrača uspomenu na neke druge ljude i događaje. Grlo mi se stegnulo čini mi se da jedva dišem. Ostavim knjigu i ponovo proživljavam zaboravljene uspomene.
Tada sam imala mali blokić nije još bilo mobilnih telefona ne u ovim količinama, crtala sam mape Beograda, strpljivo pisala broj stanica tamo gdje je bilo moguće nekoliko stanica bih pješice prelazila. Sjećam se prvog dolaska i mogućeg putokaza. Pomislila sam upamtit ću tu je kiosk i pekara. Kako sam se samo zaprepastila sljedeći dan kada sam shvatila da je u Beogradu na svakoj stanici kiosk i pekara.

Čitam o dolasku Deda Mraza i sjetim se prve posjete moga oca. Potpuno nespreman riješio je da dođe u posjetu. U Beogradu su se tada samo na par mjesta mogle zamijeniti marke za dinare. Nismo ih pronašli tog dana na kraju je od jedne ljubazne gospođe kupio kandilo ne bi li bar tako dobio dinare da kupi poklon za unuka. Kako se on sam izgubio kad ga je vidio. Nije imao pojma šta da radi. Prvo ga je ošamario, a onda uzeo poklon. Tek poslije se privikao malo na njegovo prisustvo.

Čitam o svim onima koji bi da pomognu,,, o novčanicama nevješto uguranim u džepove ili ruke. Evo grlo mi se i sada steže. Tako sam i ja prihvatila poklone te vrste i pitala se je li to tako treba, ili sam vidno jadna u svojim pokušajima da ne napustim dijete i ne ostavim ga bez onih svakodnevnih sat vremena zajedničkog susreta. Mnogi su željeli nešto da mu kupe i poklone, svi ti pokloni bi već za dan ili dva nestali Đavo bi ga znao gdje. Mnogim ljudima pokušala sam da se zahvalim ili uzvratim nekim kakvim takvim poklonom. Moja finansijska situacija se nije popravljala jer da bi nastavili liječenje morali smo biti i ostati nezaposleni oboje.

Ne, nije ovo nikakva recenzija, ovo je priča o sjećanjima koje je ova knjiga u meni oživjela. Sad sam negdje na polovini. Odlažem da je ponovo uzmem, previše me je boljela.

Knjiga je možda tužna, ali je svakako treba pročitati. Iz nje se može mnogo naučiti o neodustajanju, o tome da i kada doktori kažu da nema nade nije kraj jer tamo negdje postoje neke druge kod nas nedovoljno istražene opcije..
Pročitam još par stanica, pa sklanjam pogled da moji ne vide suze. Ne mogu da objašnjavam šta se u meni dešava, a znam da ih ni jedna knjiga ne zanima.

Čitam i evo je magnetna rezonanca. Ja sam je čekala dvije godine, dvije godine nemoći da učiniš bilo šta da zakažeš pregled. Kada nam je napokon pošlo za rukom da je zakažemo u Tiršovoj rekli su nam da uplatimo sadašnjih 300 eura na račun i kupimo sve za anesteziju u apoteci pa i braunile. Nikada mi iz sjećanja neće izblijediti ona slika djeteta koje me gleda poluotvorenim očima dok mu se glava klati od dejstva lijekova.

Čitam i sjetim se krštenja. Postojalo je to vjerovanje u ruralnim sredinama da dijete bolje napreduje i da sve krene na bolje kada se krsti. Tako sam i ja svoje dijete krstila. Bila je to još jedna slamka za koju sam se grčevito uhvatila.

Nisam bila vjernica nikada ni tada, ali mi je jedna žena kod koje sam stanovala u Beogradu na poklon dala ikonu i sad je nosim u novčaniku. Njen sin je poslao ikonu za moje dijete. Rekao mi je onako nevino dječje unaprijed naučen “Stavi mu ikonu ispod jastuka”. Ta ikona je i danas kod njega u novčaniku čuva je. Te ikone su uspomena, na bezuslovno vjerovanje u tim trenutcima beznađa .

Čitam ponovo i sjetim se koliko smo izbjegavali druge ljude jer kako objasniti djetetu da ne smije da ustaje dok gleda drugo dijete pored sebe kako hoda i igra se. Čitam i pomislim na bol veći bar hiljadu puta od onoga koji sam ja osjetila, i osjetim opet suze me guše.
U jednom momentu sam pomislila zašto i moje dijete nije ko druga djeca da ima temperaturu, bronhitis, gripu a ne sve neke bolesti koje zakače jedno od 10 000 djece.

Hvala nebesima da dijagnoze nisu bile tako ekstremne kao kod ovoga zlatnog dječaka iz knjige. Hvala Bogu što je to sve odavno za nama. Toliko davno da sam na to i zaboravila. Dok sam čitala sve mi se vratilo ko bumerang. Zato sam ovu knjigu polako dozirala. Čitala bih sve dok ne bih osjetila da se gušim, dok mi se pogled ne zamagli od suza.

Provela sam godine idući tako svugdje sa putnom torbom na leđima i djetetom u naručju. Nosila sam ga do šeste godine. Nosila sam ga i stopirala. Sad valjda shvaćaš zašto mi je ova tvoja knjiga teško pala.

Svako od nas napravi desetine greški u pokušajima da učini najbolje. Ne postoji ništa što bi moglo biti odgovarajuća satisfakcija za sve vaše patnje, ništa osim lijepe budućnosti koju vam od srca želim, sigurno ste je zaslužili.


10 thoughts on “„Dječak sa kosom od zlata” i zaboravljena sjećanja

  1. Nikom od onih koji su pomogli nisi dužna ništa, sigurna sam i da oni sami tako misle. Razdužićeš to već sa nekima kojima će biti potrebno kao što je tebi bilo… dabogda im nikad ne zatrebalo.
    A tekst… odličan.

    Liked by 1 osoba

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s