Prenoćište (pušenje ubija)

Sjedoh uplašeno na krevet. Desnu ruku ispružim prema stočiću na kom su stajale cigare. Izvučem jednu, zapalim je, i povučem dim jako kao da sam pravila zalihe nikotina u plućima.
„E sutra ću napustiti posao!”- promrmljam dok sam dovršavala tek upaljenu cigaretu. Brzo izvučem i drugu i nastavim da se trujem nikotinom.
Znam da neću napustiti posao, previše volim svoj život i ne želim ništa u njemu da mijenjam, al tako s vremena na vrijeme kada sam sama i uplašena prvo to pomislim.
„Opet od spavanja nema ništa”-prođe mi kroz glavu dok sam posmatrala igru svjetlosti i sjenki po zidovima. „Još samo jednu da ispušim pa liježem, bar da malo oči odmorim”.
Voljela sam svoj posao zbog ovih stalnih putovanja. Problem je bio što se nikada nisam mogla odmoriti i naspavati u hotelima. Prijala mi je toplina i bezličnost hotelskih soba. Poseban moment mi je uvijek bio otvaranje vrata od sobe u hotelu u kojem prvi put boravim, ali ni u jednom od tih hotela i prenoćišta se nisam naspavala.
Sanjala sam neke čudne i zastrašujuće snove, koji bi me budili, a poslije od straha više ne bih mogla ponovo zaspati. Nije to bio jedan isti san. Snovi su bili uvijek drugačiji, ali u svakom snu neko je želio da mi naudi. Ovaj put su to bili zidovi. Poput vakuma su me privlačili kao da su me htjeli zarobiti.
Znam ja da ovi moji strahovi nisu realni, samo to saznanje me nije sprječavalo da nastavim da se plašim. Ponekad bih se pokrila po glavi i zažmirila. Činilo mi se da sam sigurnija ispod pokrivača.
Pritisak i stezanje na zglobovima podsjetiše me na san koji sam sanjala. Sad se sjećam,,, neka bića rastegljiva poput sira na vreloj pici, doduše imali su ljudske obrise izlazili su iz zidova i vukli me unutra… Kakva budalaština!!! Svejedno i dalje sam se plašila. Pritisak na zglobovima se pojačavao…
„Evo sad mi je i pokrivač pretežak… Možda su opet ona plavičasta bića? Možda je to sve zbog cigara. Moguće je da tek u snu postajem svjesna svojih pretjerivanja. Morat ću da smanjim pušenje, al prvo da odem u wc.” Sklonim pokrivač, i ponovo osmotrim sobu. Vidjela sam samo svjetlost koja je treperila na vratima.
„Prestat ću da pušim!”Znala sam da ni od toga nema ništa, kao ni od promjene posla. Previše sam voljela i jedno i drugo.
Nisam palila svjetlo, voljela sam da posmatra ples svjetlosti usnulog grada po nepoznatim zidovima. Nisam bila sigurna ali ponekad u ranim jutarnjim satima osjećala sam umor. Kao da sam po cijelu noć sa zrakama svjetlosti plesala.
Samo da se vratim iz wc-a, opet ću da zapalim. Možda mi pomogne da zaspem. Plavičasta sjenka skliznu niz ogledalo, i nesta u mračnom ćošku iza ormarića sa peškirima. Mislila sam da se to svjetlost ponovo igra sa mnom. Nije mi palo na pamet da su vrata wc-a skoro zatvorena, i da unutra nije bilo prozora. Požurila sam da operem ruke i vratim se u sobu.
Odjednom padoh na pod! Nije mi bilo najjasnije za šta sam zapela. Nije bilo svjetla, nisam vidjela pa nisam mnogo ni razmišljala šta mi bi? Istrčim i sjednem na krevet. Osjećala sam se ko krivac koji bježi od nečega,,, ponovo zapalim cigaretu. Vrhom kažiprsta pređem preko nekoliko cigara rasutih u kutiji.
„Valjda će trajati do jutra.” Plavičasti dim lelujao je okolo. Znam da pretjerujem, ali pušenje me odmaralo. Žurno sam povlačila dimove,,, a onda se dim počeo formirati u obrise. Podsjetiše me na bića koja su me vukla u zidove. Dim se polako izvijao i plesao. Pomno sam posmatrala siluete, činilo mi se da sanjam. Dim od cigarete kao da je ispružio ruke i gušio me. Pokušala sam da se otrgnem, ali bilo je nemoguće. Plavičasti odrazi poput povoja umotavali su se oko mene. Gušila sam se i trzala nogama, ruke nisam mogla pomjeriti. Nisam mogla disati, ni braniti se!!!! Samo sam slabašno upitala:
„Kuda me vodite?”


„Na put stazom duhova,
duša izgubljena je krenula.
nikome nije trebala,
u pepelu je nestala”


Šapat stihova odzvanjao mi je u ušima.

U ranim jutarnjim satima oglasio se alarm za dim. Recepcioner naglo skoči sa sećije.
„Jebem im mater nenormalnu opet puše po sobama. E jesmo stoka neviđena!” Baci pogled na kompjuter da vidi broj sobe i zgrabi ključ sa vješalice. Sad ću joj naplatiti i za onoga što je pobjego prošlog mjeseca.
Prošli mjesec jedan je gost uspio pobjeći, ne plativši račun za sobu. Nadzorne kamere nisu ništa snimile. Nije im bilo jasno kad i kako je napustio hotel. Stvari su mu ostale ali to je bio samo ručni prtljag par košulja i neseser sa neophodnim stvarima za higijenu. Šef im je svima odbio deset posto od plate da bi izmirio hotelske troškove. Ovo je bila njegova šansa da bar sa nekim izravna račune.
„Gospođo ne možete unutra da pušite!” Nije primijetio da viče, potpuno je zaboravio na ostale goste, a onda je stao ko ukopan. Donja vilica je ostala da mu visi u vazduhu. Soba je bila prazna. Nije bilo nimalo dima u njoj. Prošao je polako od kupatila do terase pokušavajući da shvati šta je to aktiviralo alarm.
Nije bilo nikoga, stvari su bile bačene preko otvorenog kofera. Prekrivač je bio zgužvan na sredini kreveta. Na niskoj komodi pored uzglavlja bila je pepeljara puna opušaka. Jedna cigareta je izgleda ostala upaljena. Na to je ukazivala formirana cigareta od pepela, i filter koji je spao pored pepeljare. Na ćošku odmah pored prekrivača stajala je hrpica pepela.
„Otkud pepeo ovdje???” -viknu zaprepašteno i mahinalno poče tresti pepeo sa kreveta na pod. Čaršaf je bio netaknut samo siva mrlja od pepela ukazivala je na činjenicu da je tu nešto gorjelo.
“Kako nije ovdje? Pa gdje je?” Otvori vrata od terase,,, ni tamo nije bilo nikoga. Još jednom provjeri sve, a onda ode da obavijesti šefa.
„Suzana Marković nestala je prije dva dana. Mole se svi koji znaju nešto o njoj ili su je vidjeli da se jave lokalnoj policijskoj stanici ili na broj telefona 065…….” Nije dalje slušao, dohvatio je daljinski i ugasio televizor.
„Jebem joj mater ona da se vuca, a ja da joj plaćam račune!”- mrmljao je recepcionar iznervirano. Dohvati pivu sa stola i ispi je, ako gosti nastave da bježe ovim tempom morat će napustiti posao. Nije planirao da svakog mjeseca troši platu na nečija noćenja. Osjetio je pritisak i gušenje. Nije znao od čega. A onda je začuo šapate:


„Kome ti psuješ mater cijelo vrijeme?!!!” Plavičasta silueta je šištala i omotavala mu se oko vrata. Nije mogao da se pomjeri činilo mu se da u silueti prepoznaje lik žene koja je nestala. Bilo je tu još nekoliko silueta koje su ga sprječavale da se pomjeri. Neko vrijeme je pokušavao da se oslobodi, a onda je sve nestalo. Odahnuo je i počeo da pjevuši.

„Na put stazom duhova,
duša izgubljena je krenula…“


10 thoughts on “Prenoćište (pušenje ubija)

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s