Spavaš li mirno Slavice?

Prošlo je četrnaest dana kako smo u izolaciji. Jučer su nas doduše pustili van, al reko da ne baksuziramo i da nas ko ne linčuje nećemo napolje. Ovakvom razmišljanju je pripomogla i jedna prijateljica. Slučajno smo je sreli na ovom našem seoskom putu. Valjda nije znala da smo bili izolovani upita nas “Hoćete li vi na slavu?”
“Ma nećemo!”- rekoh. “Tek smo izašli iz karantina sad nekome da idemo i pokvarimo veselje nema smisla ipak je to zatvoren prostor.” Kad ona skoči na biciklo.
“U jebo te Bog! Ubit će me čojek!” I ode žena glavom bez obzira! Nije nam bilo prijatno pa se opet mazohistički zatvorimo. Ostalo nam je samo da švrljamo po telefonu.

Listam uvečer objave na fejsu, vidim da je ova moja prijateljica, koja se inače bavi planinarenjem bila na nekom pravo dobrom mjestu.
“E pogledaj, sljedeći put kad negdje krenemo idemo ovdje. Stvarno super izgleda. Blizu je a nikad nisam čula za ovo!” On se odmah složio i tu se završila priča o tom mogućem izletu.

Ujutro ustanem, i sve polako kafa, doručak, priprema ručka… Još stavim pasulj, planirala ja to nekoliko sati da krčkam kad eto njega.
“Gdje je ono mjesto što si mi juče pokazivala da odemo na izlet”
“Čekaj da izguglam na mapama.”

Zabranili su mi da koristim navigaciju još u martu. Od onda kad sam ih vodila do golubačke tvrđave i Lepenskog vira. A kako nije bilo više nikoga opet ja udarim po gugl mapama.
”Pa nije ovo uopšte daleko! Pogledaj evo samo četrdeset minuta odavde.” Pokazuje da ima put, da se može doći autom.”
“Hajdemo!”
“Šta ću s pasulja?”-upitam iznenađeno. “Nisam očekivala ovakav prijedlog.”
“Ma samo ga makni u kraj sad će djeca ustati, nek ga paze.” I tako ko pravi avanturisti (da ne kažem čudaci) sjednemo u auto i krenemo.

Aliiiii!!!!
Kod mene uvijek ima ali. Kad smo krenuli bilo je oko jedanaest sati. Došli smo do manastira pored kojeg se ide do Sokolskih koliba, i shvatimo da je za nas tu kraj puta. Moglo se dalje autom, ali onim “brdsko-planinskim.”
Gledam ja onu kartu računam osmatram uvećavam…. Skontam nakon tako ozbiljne analize da ne može to biti dalje od tri kilometra u jednom pravcu. Željni slobode, i svježeg vazduha riješimo da krenemo pješke. Išli smo naprijed bez zaustavljanja. Nijedna kućica se više ni u daljini nije vidjela. A planina ko planina, prizivala nas je svojom ljepotom. Ko da je znala da smo željni promjene, jesenjih boja i nekih drugih predjela.

Nismo mi od onih koji odustaju. Da jesmo odustali bi nakon pet ili šest kilometara. Riješeni da stignemo do sokolskih koliba prešli smo u jednom pravcu osam kilometara. Tako je bar pokazivao mjerač na telefonu. Negdje poslije petog kilometara, valjda smo se dovoljno popeli na planinu ispred nas su se počeli pojavljivati rančevi.

Nisam ni znala da u Srbiji ima ko u španskim serijama tako nekih ograđenih vikendica sa tablom na ulazu i stvarno piše ranč “pa tamo neki naziv”. to mi je bila novina. I napokon negdje oko pola dva stigosmo mi do tih koliba. Dočeka nas prelijepo, pitomo, ograđeno imanje. U jednom dijelu su bile štale sa životinjama. Iako sam dijete sa sela neke životinje sam ovdje prvi put uživo vidjela. Bilo je tu svega, nekih čudnih krava i ovaca, magaraca, ponija, guski….. Na sredini livade su bile postavljene ležaljke, i nekoliko odvojenih ljetnikovaca. Gosti su ih koristili za odmor kao stolove ispred kafića i restorana.

Ovo je izgleda baš dobro mjesto za ručak ili kafu na otvorenom. Koliko sam mogla primijetiti bila je tu pristojna ponuda, bilo je čak suvenira i domaćih proizvoda. Proveli bi mi tu mnogo više vremena, ali trebalo se vratiti nazad. Čekalo nas je još osam kilometara.

Istini za volju ti kilometri i nisu neki veliki problem u normalnim uslovima. Problem je što je već kasna jesen i rano se smrkava, drugi problem je to što smo krenuli kasno, a petnaest dana smo proveli zatvoreni u četiri zida. Kondicija nam je bila “nula bodova”.
Meni je bilo OK, ali njemu poslije korone bio je to veliki napor. Istrpio je on to muški, al kad smo se vratili kući ozbiljno mi je reko:
“Ti mi više nećeš govoriti kojim putem ću ići! Ako mi slučajno i kažeš, znaj da tuda sigurno ne idemo!”
Znam u pravu je. Ja se uvijek fokusiram na mjesto i destinacije koje želim da obiđem. Ne razmišljam o udaljenosti i koje vratolomije su potrebne da bi se stiglo do tamo.
Pokazivale su meni one mape i drugi put ali je bio dalji pa ja pametno zaključim,,, tuda nećemo!!!

Na kraju nisam mogla odoljeti a da je ne upitam:
“Spavaš li mirno Slavice??? Što ispod slika ne napisa kud se ide i koliko je daleko? Što mi ne reče kojim putem mogu do tamo sa autom??? Al nema veze…”
Nego planirate li vi svoja putovanja ili ovako ko mi samo ustanete jednog jutra i kažete idemo?

Fotografije sa ovog putovanja naći ćete ovdje


11 thoughts on “Spavaš li mirno Slavice?

  1. Meni su super te avanture bez prethodno razrađenog plana. Ranije smo znali u jednom trenutku piti kafu a u drugom biti 100 km daleko. Sad slabije, djeca mala pa se ipak moramo planski spremati. Ali, i oni će odrasti pa ćemo i mi tako, ručak sa strane pa nek se snalaze a mi odosmo:)

    Liked by 1 osoba

    1. Tačno uvijek sam voljela te nepredviđene slučajnosti a život ih je prepun. Ovaj vikend sam opet imala tu “čast” da budem navigator samo sam se dva put izgubila 🙂 Prešli smo nekih stotinjak kilometara džaba al nema veze vidjeli smo nove predjele 🙂

      Volim

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s