Ne znaš ti jarane šta je kljukuša

“Ma osetiš li ti da nešto smrdi u ovoj šumi?”

“Ne! Što pitaš? Šta ti smrdi? Šta osjećaš?”-niži muškarac se okretao oko sebe unezvijereno pokušavajući da osjeti to nešto što je njegov komšija upravo pominjao.

“Ma nešto jako ko kiselina oseti se u vazduhu od kako smo krenuli. Sve mislim proći će a ono ko da smrad ide za nama.”

“Ne znam Bogami!”-doda i dalje se okrećući pokušavajući da shvati šta se osjeća. “A možda je miris bijelog luka?”

Visoki muškarac sa puškom na ramenu zastade na trenutak i pogleda svog saputnika. Pun mjesec je obasjavao izraz zaprepaštenja na njegovom licu.

“Ti si se najeo belog luka i sa mnom krenuo u lov!!! Jesi li ti normalan? A ja vidim od smrada sve mi se povraća.”-procijedi kroz zube sa izrazom gađenja dok se odmicao od svog saputnika.

“Ne znaš ti jarane šta je kljukuša. Sestra danas dolazila i za ručak nam napravila, Nas dvoje sami a velka tepsija i puna zdjela bijelog luka. Vi to ovdje ne pravite, a nama je to jedna od uspomena na Bosnu, na rodnu grudu, na dom.” -nabrajao je sa blaženim izrazom na licu sjećajući se svog nekadašnjeg doma. “Nego gdje ćemo napraviti čeku za vuka. oćemo li kod potoka?”

“Može al drži malo distancu molim te.” Dok su koračali išao je naprijed i pomalo u stranu. Trudio se da održi što veći razmak, ne bi li manje osjetio miris bijelog luka. Tumarajući kroz mrak pred njima se ukazaše obrisi neke kućice. Tek kad su prišli dovoljno blizu shvatili su da je pred njima vodenica.

“Otkud ova vodenica ovde????”

“Ti si odavde, kad ne znaš ti kako ću ja znati?”

Oronula daščara izgledala je pomalo zastrašujuće na mjesečini. Činilo se kao da će svake sekunde da se sruši. Po istrulim daskama na trijemu paučina se ko zavjesa uplela.

“Jeb'o te pa mi smo se izgubili! Čitav život živim ovde nikad nisam čuo da na Rogačici ima mlin. Doduše deda je pričao da je nekada….. a'l to je priča.” -doda na kraju tiše i sjede na zemlju. U glavi mu je sve jasnija bila slika dedovih priča o Savi Savanoviću, vampiru. Nije vjerovao u bajke, ali više mu se nije dopadala ni ova lovačka avantura. Prvo se on nažder'o kljukuše pa mi se želudac sto puta okren'o poput ventilatora, a sad i ova vodenica. Nije problem vodenica već to što nije imao pojma gde je sada. Dok je pokušavao srediti misli čuo je škripanje daski. Vjerovatno se oronula daščara na vjetru povijala. Večerašnji odlazak u lov bio je baš loša ideja. Pade mu na pamet da nije osjetio vjetar. Noć je bila mirna, baci pogled oko sebe njegov komšija je srećom sjedio sa druge strane vodenice, odmah do potoka.

“Jebala ga kljukuša!” misli mu prekinu škripanje daski koje se čulo jače i u kraćim vremenskim razmacima. Uzalud se okretao ništa nije vidjeo osim magle. Nekako avetinjski se izvijala iznad njih i pravila vrtloge ostavljajući tragove paučine na njihovoj odjeći. Nije mu padalo na pamet da uđe unutra. Vodenica je bila previše trošna, mjesečina je dodatno isticala njenu oronulost. Prasak daske koja je pala sa krova natjera obojicu da skoče na noge. Brzim pokretima pokušavali su da skinu paučinu koja se već hvatala po njihovim odijelima. Bila je ljepljiva, pokušajima da je sklone bili su sve više prekriveni bjeličastom ljepljivom masom. Njegov komšija “Smrdo” kako ga je u sebi zvao posljednjih pola sata odjednom se ukoči. Činilo se kao da hoće nešto da kaže, ali nikakav zvuk se nije čuo. Primijetio je njegov pogled zakovan u neku tačku iza njega. Polako se okrenu, i otvori usta u pokušaju da vrisne. Na mjesečini se jasno vidjela silueta čovjeka. Bio je visok, viši i od njega. Ko zna koliko dugo ih je posmatrao kako se zamajavaju sa maglom koja se na njih lijepila.

“Dobro veće!”duboki glas bio je tih, ali dovoljno snažan da osjete klecanje u koljenima. Njegovo lice se nije jasno vidjelo. Samo oči kao da su upile u sebe sjaj punog mjeseca.

“Ja sam Savanović Sava.” Onaj visoki pade na koljena ko pokošen. Pred očima su mu se smjenjivale slike iz djedovih priča. Nije vjerovao u vampire. Bio je siguran da ga neko od komšija zeza. “Smrdo” očigledno nikada nije čuo za Savu, krenuo je prema njemu sa ispruženom rukom. Kao da je imao namjeru da se sa njim i zvanično upozna.  

“NE!!!” viknu Sava. Lijevom rukom se nasloni na zid od daski. Činilo se kao da povraća.

“Izvini jarane jeo sam kljukušu danas!” nije mogao nikada da joj odoli, znao je kako ljudi iz njegove okoline reaguju na miris bijelog luka, ali nije mario. Na kraju bi uzeo kašiku i sve što se ne poumače s kljukušom ko supu bi pojeo. Postiđen zbog svoje alavosti okrenu se i pođe se udaljavati sa namjerom da im ostavi dovoljno prostora. Što bi rek'o njegov komšija “da napravi distancu!” Čuo je iza sebe krkljanje. Bio je ubijeđen da onaj Sava povraća.

“Ma jede govna!”-pomisli, nije ni on na dvoru rasto. Okrenu se i sledi se od užasa. Na mjesečini je jasno vidio onog Savu. Niz lice su mu se slijevali mlazevi krvi. Njegov komšija ležao je na zemlji pored njega. Osim očiju na njegovom licu caklila su se i dva očnjaka.

“Ostavi ga majku ti jebem!” viknu i potrča u pomoć komšiji koji se i dalje nije pomjerao. Nije se obazirao na očigledan užas u neznančevim očima. “Ostavi ga!”-vikao je tegleći ga što dalje od prijatelja. Osjetio je kako njegovo tijelo postaje sve slabije pod njegovim rukama, a onda kada se sagnuo sa namjerom da ga udavi pojedini dijelovi njegovog tijela postajali su prašina. Tek tada posta svjestan činjenice da se bori sa nekom aveti za koju je mislio da je samo izmišljotina iz filmskih scenarija. Onolika ljudina se pretvori u hrpicu prašinaste mase poput brašna. Požuri prema komšiji sa namjerom da mu pomogne.Nagnu se da provjeri da li diše. Oči mu se naglo otvoriše i dočeka ga staklasti pogled prepun mjesečevog sjaja. Pipnu mu kažiprstom puls, nije osjećao ništa čak ni dijelove njegovog tijela. Topio se i nestajao pod njegovim dodirima. Znao je da mu niko neće vjerovati. Možda će ga optužiti i za ubistvo, ali bez leša nemaju nikakvih dokaza. Uostalom niko iz sela i ne zna da su večeras išli u lov, još nije počela sezona. Okrenu se još jednom nadajući se da će ugledati prijatelja. Nije vidjeo ništa osim trošne vodenice pored potoka. Nije više bilo ni magle polako je nestajala. Mora se vratiti prije jutra. Požuri nazad koliko su ga noge nosile mrmljajući:

“Ne znaš ti jarane šta je kljukuša!”

Priča je nastala zbog jednog zadatka u fejsbuk grupi “Magični svet knjiga


8 thoughts on “Ne znaš ti jarane šta je kljukuša

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s