Moja krivica je moj jedini strah

Jesam li kriva zato što sam željela biti prihvaćena. Htjela sam samo biti u trendu i moderna, htjela sam izgledati ko Madona.

Ona je tih godina bila popularna. Na lančiću je nosila krst vidjela sam to na svakom njenom posteru. Zato sam i ja jednog dana oko vrata okačila lanac sa krstom. Ali svako od nas ima svoj krst. Ma kako lijepo nekada izgleda, ono što mislimo da nas krasi ponekad postane teret koji našim životima upravlja.

Znam da sam onoga dana poslije škole prvi put željela njegov poljubac. Detaljno sam to isplanirala, ali ovo…. Ovo nisam htjela! Htjela sam biti na zabavi sa ostalima. Ni ne sjećam se kad mi je prestalo biti zabavno. Kada se zabava završila?! Valjda zbog alkohola moje rasuđivanje je bilo zamućeno možda se tako i moja volja pomutila. Možda zbog toga ni on nije shvatio da nisam htjela,,, da ne želim da mi se desi ono na šta sam poslije bila prisiljena. Sjećam se da sam plakala. Sjećam se ukusa soli od suza u kojim sam se davila. Nekoliko puta sam vrisnula.

„Nemoj! Pusti me molim te!“ali ono što sam govorila tada nije dopiralo do njega.

Evo i dvadeset godina poslije pitam se jesam li ja kriva? Jesam li dobila to što sam tražila?

Jesam li kriva zato što sam sama došla? Možda je trebalo da do osamnaeste,,, ili dok se ne udam uvijek idem u pratnji nekoga! To nije normalno. Nijedna moja drugarica nije tako radila.

Sklonim šiške sa čela a ispod njih zasija mi modrica. Tu je odmah do kose u čosku, velika tamnoljubičasta sjajna poput rose na šljivama u kojima se sunce ponekad ogleda. Dohvatim je pažljivo vrhovima prstiju. To mi je od prošle sedmice kad nisam ručak napravila. Bila sam u njivi cijeli dan. Mislila sam brzo ću završiti, obrat ću pasulj ranije. A on rodio ko nikad! Dabogda ga ne bilo, nisam ni sat imala! Kriva sam, znam. Da sam bar telefon ponijela. Kad sam završila branje i stigla kući, on je već bio tu,,,A a ručka nema!!!!!

Možda bi isto bilo i da posao nisam završila, da sam se vratila ranije i ručak spremala. Ne kažu džaba “Kako te kolijevka zaljulja, lopata te zatrpa! “

Tako mi je cijelog života. Zalud se svakog dana osmijehom naoružam. Nosim ga ponosno ko štit, da me brani od suza. Samo ne može ni osmijeh biti bezazlen ako je moja krivica svakodnevna. Uvijek se odnekud pojavi neko ko će da me opomene i upita:

„Zašto se ti smješkaš?“ i ugasi me poput strujnog udara. Nestane mi svaka nada da jednog dana može biti bolje.

Znam pitaš se „Zašto nisam otišla? A kuda da odem? Jednom sam bila otišla. Uradila sve onako kako su mi rekli. Prvo, policija, ambulanta, ozljedni list, pa sigurna kuća. Samo nije to nikakvo rješenje. Prođe pola godine, a problem novi se rodio. Gdje da idem poslije? Kuda, kad ni kod roditelja ovakva nisam dobrodošla. Kod njih nisam mogla nikada da se vratim. Nikada mi nisu oprostili onu žurku. Jedva sam se i udala, poslije one noći sve je krenulo kako ne treba.“

Nekad te jedan pogrešan potez obilježi, makne ti tlo pod nogama. Koliko god poslije da pokušavaš da ispraviš sve, ne ide jer stojiš na „staklenim nogama“ Šta god da radiš cijeli život nosiš sa sobom pečat onoga kome tvoje tijelo pripada. Ja sam odavno iz ove moje kože emigrirala. Nosim je poput odjeće spojene zakrpama. A odjeću navučem preko ne bi li njom sakrila naprsle šavove. Svakoga dana nova krivica me dočeka. Šamara me ko žalosnu vrbu na vjetru i povija.

Znam kriva sam, nisam nevina!!! Kriva sam što nisam stigla, ili sam slučajno zaboravila. Kriva sam što sam bila bolesna. Kriva sam zbog nezavršene zadaće, loše ocjene, dječje svađe, nesavršene rođendanske torte. Kriva sam znam, naučila sam. Za ovih dvadeset godina krivica mi je u amanet strah ostavila. Plašim se njegovog pogleda. Plašim se neslanog ručka, i bačene korice hljeba. Strah me od poderane čarape i puknute lopte. Plašim se hladne pive i čašice rakije. Plašim se njegovog udaraca. Nekad se plašim da će da me ubije.

Udišem strah poput vazduha. Decenijama kampuje odmah tu kod srca, pa svake noći pred spavanje razmišljam za šta li ću sutra biti kriva?


Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s