Deda Mrazevi bez mjesta za spavanje

“Nemoj me sad zvati!!“-viknem iznervirano. Nisam prekidala tapkanje po laptopu.
„Kako je krenulo još ću po ovom minusu spavati u autu.“- promrmljam sebi u bradu. Bila sam na ivici živaca. Ostalo je još deset dana do Nove godine, a ja djeci obećala da ću tu noć da emigriram. Po hiljaditi put tumaram po bukingu, proširujem kilometarski pojas koji sam spremna preči da prespavam i podižem cifru koju sam planirala platiti za onaj minimum ljudskih potreba.
„Šta kažeš? Kako ti izgledam?“ dignem pogled sa laptopa a onaj moj obukao se ko Deda Mraz i poput stripera pokušava da se uvija oko otvorenih vrata. Zatim se odmače, popusti rupu na kaišu i pokuša da zavrti kaiš oko stomaka poput obruča. Gledam lijepo i ne vjerujem. Ima on te momente kad se zajebava, al ovo brate ko da je neko na njega “sihre” bacio.
„Šta sad??? Je li očekuješ da ja poput bika jurnem na tebe?“
„Ma daj! Pokušavam samo da te malo nasmijem. Naći ćemo valjda nešto ima još deset dana. Hoćemo li prvo da ih vješamo ili da ih pustimo da u cipelama nađu poklone?“
„Ne znam za njih, al meni je puna kapa. Vjeruj da bih se sad objesila. Nego idi ti smisli šta ćeš dok oni ne ustanu. Ja ću još malo da pokušavam negdje da nas ubacim“.

Nisam ja nikakva bijesna pomodarka. Ne smatram ni da se Nova godina mora i treba nešto posebno slaviti. Samo sam htjela da pronađem koliko toliko pristojnu sobu, da nam bude toplo i prijatno,, da ima TV sa pet ili šest programa, i naravno internet. Nije to nikakav luksuz to je osnovna potreba. I što više gledam sve manje mogu da vjerujem. Ko da niko za Novu kod kuće ne ostaje! Moje skrolanje po bukingu prekinu plač najmanjeg djeteta. Podignem pogled a on stoji na vratima vrišti i plače onako bez suza. U rukama mu slatkiši iz cipela skupljeni na gomilu i pritisnuti na stomak da ne ispadnu. Od straha ne mogu ni da progovorim već i dalje posmatram i pokušavam shvatiti šta se desilo. Onaj moj izađe iz WC-a i dalje obučem ko Ded Mraz.
„HOHOHO!!! Šta je bilo mališa?“ – priznajem svojim nastupom bar mene je oraspoložio i nasmijao.
„Deda Mlaze,,, Jebem ti matel!!!!“ – oboje smo se pogledali začuđeno. Nije nam palo na pamet da sad držimo bilo kakvo predavanje zbog ove psovke. Prvo da shvatimo šta se dešava. Spustim i ja onaj laptop da odahne priđem i polako slatkiše iz njegovih ruka pođem redati po stolu.
„Šta je bilo? Što si se naljutio? Pa vidiš li šta ti je sve Deda Mraz donio?!“
„A ovo!!!“ -vrištao je kad sam mu napokon oslobodila ruke. U njegovom dlanu bio je jedan grumenčić uglja. Svih mi „SunđerBobova“ sjećam se baš tog crtaća u kome su govorili kako se djeci koja ne slušaju u cipele ostavlja ugalj. Pogledam onog mog koji se i dalje šepurio po kući glumeći Deda Mraza, da sam mogla očima bih ga kamenovala. Zar ovako i na današnji dan dijete da mi razočara. Što ga prvo ne objesi??? Poslije vješanja možda bi mu bilo svejedno šta će dobiti za poklon.
„Hajde smiri se… Ni ovaj Deda Mraz baš ne sluša. Zato mu neću ni dati da te vješa!“- šapnem mu zavjerenički ne bih li ga malo odobrovoljila.
„Nemoj ni da se ljutiš puno na njega, pukla mu je jučer kesa sa poklonima iznad šupe sa ugljem. Žurio je da stigne na vrijeme svima da donese poklone pa nije ni gledao šta sve kupi u drugu vreću. Onog mog samo predvosrtučim očima i promrmljam da mali ne čuje:
„Sad si našo da prosipaš ugalj po hodnicima!“- predam mu dijete i vratim se opet na skrolanje bukinga.
Nakon sat vremena svi su već bili budni. Vrištali su po kući dok su pokušavali jedni druge da vješaju i po nekoliko puta. Vidim nije ih briga ni za otkupninu. Pojeli su sve slatkiše i kolače pa opet uzimali za omču da nastave sa vješanjem. Par puta sam pokušala da se umiješam ne bih li ih smirila. Htjela sam i da im objasnim da su pravila vješanja za Djetinjce malo drugačija od onoga što oni rade već duže vrijeme, ali njih očigledno nije bilo briga.
„Kafa!“- dobaci mi onaj moj noseći poslužavnik sa šoljicama.
„Jesi li nam uspjela šta naći? Ne sikiraj se, uvijek možemo spavat u garaži i ostat će na nešto para.“
„Vjerovao ili ne, ali rezervisala sam. Doduše jedan je datum a rezervacije na tri različita mjesta. Bukirala sam apartman u Srbiji, bungalove na Mojmilu i svadbeni salon u Podlugovima.“
„Kako si bukirala svadbeni salon?“- upita me smijući se.
„Lijepo Boga mi. Oni ga ponudili, ja bukirala i poslije kad sam provjerila na fejsu shvatim da nije u pitanju nikakav motel već svadbeni salon. Pa ako nas sad buking ne blokira možda na jedno od ova tri mjesta i uspijemo da prespavamo.“ Malo se smirim i izguram do kraja dana. Sljedeće jutro zovu ovi iz Srbije i kažu:
„Gospođo ne možete ostati samo jedan dan Nova je godina ili otkazujte ili platite još za dva, tri dana. Ma mislim imam rezervu bez razmišljanja otkažem i opet se uhvatim za telefon da na vrijeme provjerim one bungalove.
„Pa sve je u redu sa rezervacijom“-uvjeravao me vlasnik. „Samo da znate baš u tom bungalovu trenutno nemamo televizora“. Već sam bila na ivici živaca pogledam onog moga a on zavapi uplašeno:
„Ja u svadbeni salon ne idem!!!“
„Ne sikiraj se kupit ću i ja Dedamrazovsko odijelo, a za Novu godinu stavit ćemo maske i ići u obilazak familije.”


4 thoughts on “Deda Mrazevi bez mjesta za spavanje

    1. Hvala Nego i tebi sve najbolje u narednoj godini. Kako da mi bude dosadno kad ni sama više ne znam šta je stvarno a šta sam “izmislila”. U prošloj priči sam napisala
      “Treba neopaženo otići do novog tržnog centra i kupiti one bordo lakovane cipele pa ih kriti u kući dok u nekoj prodavnici obuče ne napišu sniženje. A onda kad ih izvučem ispod jorgana, šta mi može!!! Ionako su bile snižene.” a sasvim slučajno par dana prije toga prijateljica mi je poklonila svoje cipele jer joj je doktor rekao da više ne smije nositi štikle. Objavim ja priču, a nekih petnaestak minuta poslije vidim muž ko da je nešto ljut na mene, ja nit šta kontam niti šta pitam. Tek ujutru sjetim se ovih rečenica i cipela pa ga nazovem. A on nema pojma o čemu pričam, kaže: “hajde se ti prekrsti i umij se, ti misliš da ja to uopšte čitam” 😉 😉 😉 I onda se čudimo kad se neko u pričama pronađe. 😉

      Volim

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s