Ljubav ili zakasnela reakcija

Mirko je volio ujutru malo duže da odspava, mogao je sebi da priušti taj luksuz. Većinu vremena je radio od kuće, često bi se šalio na svoj račun govoreći kako mu je radno vrijeme uglavnom ”klizno”. Počinjalo bi oko podnevnih sati, i znalo je tako ka “klizne” sve dok ne bi zaspao posmatrajući bjeličastu svjetlost monitora. Jutros taj luksuz sebi nije smio dopustiti, imao je dogovoren sastanak sa novim poslodavcima. Uspije li sa njima sklopiti ugovor da im radi sve od plakata do marketinga narednih šest mjeseci mogao bi staviti prst u uho i zviždukati. Sigurno će riješiti većinu svojih problema. Samo ostao je dugo dok je čekao kavu da prokuha.

Krenuo je da upali mašinu, ali kad je počeo da razvrstava veš shvatio je da nijednog nema dovoljno a pred njim je bila kamara. Ubacivao je odjeću kombinujući sivo bijelo i svjetlo plavo. Nije se usuđivao da upali na otkuhavanje niti na šezdeset stepeni. Okrenu točkić na trideset stepeni i upali.
“Ma samo malo nek se propere, kako je krenulo neću imati šta ni da obučem”. Već neko vrijeme je živio sam i navikao je da obavlja svakodnevne poslove. Doduše za svaki od kućnih poslova imao je neka svoja rješenja i prečice kao i za pranje veša. Peglanje košulje mu se učinilo predugim, a već su mu se počeli paliti alarmi da će možda zakasniti. Vrhom pegle pritisnu sredine rukava i prednji dio košulje. Ovo nazad se svakako i ne vidi! – mislio je, ako neko slučajno i primijeti da sam zgužvan mogao sam je zgužvati u toku vožnje naslonjen na sjedište. Mirko nije bio perfekcionista, ali je za sve te detalje koji bi nekome mogli upasti u oči imao razumna objašnjenja. Uvježbanim pokretima zguli jednodnevnu bradu. Ostala mu je ta navika da se redovno brije još iz studentskih dana dok je bio zaposlen u menzi studenjaka. Tamo nisu dopuštali nikakav višak dlaka. Sve je je moralo biti pokriveno ili obrijano jer sa hranom se nije moglo zezati. Blagim šamaranjem utrlja kolonjsku vodu sa nježnim mirisom mente.


“Dobar si Mirko,,, majstore!” – zadovoljno se nasmije sebi, uze prsluk sa stolice i izađe na ulicu. Samo da ovaj sastanak prođe dobro, onda će moći malo i da odahne. Mogao bi usput da odigra bingo, ako mu se slože brojevi možda mu napokon i krene. Uđe u kafić i odmah uplati dva listića. Dok izađu brojevi može jednu i da ispuši. Ove jeftine cigare su ga štipale za oči, ali nije odustajao. U zatvorenom prostoru poput ove male bitrijice drugu polovinu pušio je škiljeći na jedno oko. Dim ga je štipao za oči toliko da su mu suze krenule. Uspio je da ispuši dvije cigare i dobije dvadeset maraka.
Nije loše, nije loše!! – mislio je dok je koračao prema centru grada. Ubaci jednu bombonu da osvježi dah. Znao je da je prvi utisak važan, samo da sve bude kako treba. Mahinalno podiže pogled uvis, kao da je očekivao neki znak. Nije bilo ničega osim nebeskog plavetnila i nekoliko pamučastih oblaka.


“Mogao bi i ti odozgo malo da poguraš, odavno mi nisi bio neka podrška!” – čim je izgovorio ujede se za jezik ko je bio on da Bogu prigovara. Pokajnički spusti pogled šapućući:
“Oprosti i pomozi mi Bože!” – zatim uđe unutra,

Nastavit će se….

Svi dijelovi ove priče su ovdje


Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s