Igra trule kobile

Mjesec je izvirivao ispod tamnih uskovitlanih oblaka obasjavajući zemljane puteve i malo selo od svega pedesetak kuća. Ljeto je bilo na samom izmaku i dani, a i noći su bile tjeskobno tople i gotovo opipivo vlažne. Lela se stresla gledajući kroz prozor svoje sobe u ovu neobičnu pojavu koja ju je podsjećala na igru “trule kobile”. Taman je krenula ka krevetu kada je začula lomljenje stabljika kukuruza. Kao da je neko trčao brzinom pume kroz njega. Ukočeno je slušala, i odjednom zvuk se naglo zaustavio. A onda se začuo vrisak…. Brzo priđe prozoru i zatvori ga, zatim otrča do ulaznih vrata i za svaki slučaj okrenu ključ u bravi dva puta. Nečujno se vrati u sobu, baci pogled na sat i osjeti kako je hvata jeza.

„Pet do dvanaest!!! Zašto nije ranije zaspala?“ Brzo pomjeri veliku kazaljku praveći kažiprstom pun krug, ugasi fenjer i zavuče se pod pokrivač. Nadala se da će ovako zavarati Drekavca. Ostavila je zdjelu sa čvarcima napolju. Starije komšije su govorile da time može zavarati Drekavca da je ne pojede. Samo nije bila sigurna da li ga na ovaj način ona pripitomljava ko kućnog ljubimca ili ga tjera od sebe. Čula je još jedan slabašan arlauk isprekidano zavijanje i više ništa, ubrzo je i zaspala. Usudila se da proviri ispod pokrivača tek kad je sunčeva svjetlost obasjala svaki kutak u sobi. Sjeti se sinoćnjih zvukova i izađe napolje da vidi ima li štete u poljima. Prvo što je primijetila napolju je, da je zdjela prazna.

„Je li zaista Drekavac pojeo čvarke?“ – pitala se, ili je to učinio neki pas lutalica. Njenu šetnju zaustavila je rosa na bosim tabanima, vrati se na trijem da se obuje. Navikla je hodati bosa po travi tokom ljeta, samo izgleda da je ljeto otišlo dalje. Vrati se ponovo stazi koja je preko noći napravljena kroz kukuruzište. Jasno se vidjelo kuda je nešto široko više od jednoga metra prošlo i polomilo sve stabljike koje su mu se našle na putu. Polako je išla improvizovanom stazom i pokušala uspraviti pojedine stabljike ali nije joj polazilo za rukom. Nadala se da će plodovi uspjeti da do kraja sazriju, inače će sljedeće godine biti gladi. Osjeti trnce niz kičmu, još se ni od prošlogodišnjeg lošeg roda nije povratila. Sreća u nesreći je bila što je dosta njenih komšija preko noći nestalo. Oni koji su ostali nekako su obrađivali sva polja u selu. Smjestili su kukuruze u ambare i kad im je trebalo uzimali da koriste ko svoje. Bolje je i tako već da su pustili da propadne ili da miševi i ptice sve pojedu. Koračajući je zapinjala za polomljene patrljke od stabljika kukuruza, a onda se saplete i pade. Oštri patrljci derali su joj kožu i probijali meso, od bola je zanijemila i nakratko zažmirila. Vidjela je krv kako natapa plodnu zemlju, dotaknu je kratkotrajni vjetar i neka čudna tama oko nje zaigrala. Dok se podigla sa zemlje sve je nestalo. Ispred nje je bila staza kroz uništeno kukuruzište, nije vrijedilo da ide dalje. Vratila se nazad, morala je očistiti rane na nogama. Prijala joj je toplina krvi koja se slijevala niz potkoljenice. Znala je da nema alkohola, ostala joj je doduše jedna flaša vina ali iz nekog razloga uporno ju je čuvala. Sad će da je otvori, morala je nečim bar djelimično dezinfikovati rane na nogama. Otvori flašu i nekoliko puta je nagnu puštajući da joj vino sapira krv i miješa se sa njom. Ostatak je nasula u čašu, otpi malo i sjede na drvenu stolicu.

„Valjda je sad sve gotovo!“ mislila je. U selu nije bilo više od pet ili šest stanovnika. Sve ih je noć progutala. Niko od preživjelih nije znao je li to bila noć, Drekavac ili neka zvijer pod okriljem noći, jer oni koji su se zatekli napolju nisu više nikada bili viđeni. Oni stariji za nestanke su optuživali Drekavca, iako niko sa sigurnošću nije mogao potvrditi njegovo postojanje. Kako je vrijeme prolazilo sve više je u njega vjerovala, jedino to se nekako uklapalo u nelogičnost ljudskih nestanaka.

„Ima li razloga da počne sa berbom kukuruza? Svakako joj nije još mnogo vremena ostalo. Možda je bolje da preostalo vrijeme potroši na ovo vino. Znala je da su i drugi poslije povreda na njivama isparili. Izgleda da je ovo kraj! Sada je i ona bila obilježena“ Pomisli i otpi još malo vina.

„Sutra!!! Sutra ako se probudim počet ću sa berbom! Moram da se natjeram zbog onih koji će ostati poslije mene. I meni je tuđi usjev dobrodošao!“ Pijuckala je vino zavaljena u drvenoj stolici za ljuljanje. Praznina koja je iz dana u dan pratila sve više je ispunjavala. Postala je svjesna koliko joj je teška ta praznina. Zažmiri nastavljajući da se ljulja. Bolovi u povrijeđenim nogama natjeraše joj suze a lice. Pustila je nekoliko suza da padnu na pod nije ih brisala. Neka ih drveni pod upije. Stiskala je oči, nije željela vidjeti prolaznost i nestajanje koje se poput zavjese naginjalo iznad njene brvnare. Izgleda da je vino počelo da djeluje. Izgubila je pojam o vremenu, zaspala je ili je njen krvni pritisak pao na rezervu. Grmljavina je trznu iz polusna, skoči sa stolice zatetura se i razbi čašu. Crvena fleka širila se po podu, Negdje ispod njenih stopala je samo nestala. Nije joj bilo jasno zašto je ovako mračno. Nemoguće da je cijeli dan prespavala na stolici. Da je tako kičma bi joj se do sada ukočila, a ona nije osjećala nikakve bolove. Svjetlost munje obasja prostoriju, nedugo zatim grmljavina kao da je zatresla cijelu kućicu. Lela zgrabi pleteni džemper i ogrnu ga preko leđa. Upali fenjer uze ga i krenu napolje pazeći da ne nagazi na djeliće stakla. Pogleda na sat, tek je pet do jedanaest!

“Dobro je!” – mislila je dok je izlazila. Zastala je na trijemu pogleda zakucanog u onu liniju gdje se nebo i zemlja razdvaja, ili možda spaja. Napolju je bila tama, neka čudna noć bez zvijezda i mjeseca, selo bez seljana i ona živa bez života… Pustila je da joj vjetar nosi kosu, nije pokušala da je ukroti. Možda je trebala iznijeti u zdjelu još malo čvaraka dok ima vremena. Neka čudna sila tjerala je da ide naprijed i krenula je prema kukuruzištu. Čula je ponovo lomljenje stabljika kukuruza. A onda se sjeti:

„Zaboravila je jutros da vrati kazaljku na satu!“ Zastala je spremna da se vrati nazad i sakrije ispod pokrivača. Povrijeđena noga joj je čudno pulsirala, ali nije više osjećala strah. Ovo je bila njena zemlja, ona je bila zemljina… Nešto dlakavo joj skoči na leđa. Pokušala je pobjeći u kukuruze i osloboditi se tereta. Neko vrijeme je skoro trčala, zatim osjeti kako se pod teretom lomi i puca,,, Osjetila je bol!!!! A onda je vrisnula… Prvi krik bio je najjači, oni poslije izmiješali su se sa vjetrom i nestali u onom procjepu između neba i zemlje. Lela je nestajala kao i svi njeni poznanici ostala je samo gomila slomljenih stabljika kukuruza. Dlakavo čudovište neumorno je jelo ostatke njenoga tijela. Sve je bilo samljeveno ogromnim šiljatim zubima, i kao da mu nije bilo dosta isplazi jezik neobično velike dužine i oblizao Lelinu krv koja je oko njega prskala. Prva sunčeva zraka natjera ga da završi sa svojim obrokom i vrati se u skrovište riješen da strpljivo čeka sljedeću žrtvu.