U izmaglici

Kaća se truckala u tramvaju. Kroz prozor je posmtrala sive oblake kako se nadvijaju nad gradom. Kovitlali su se poput gustog crnog dima. Nije slušala vremensku prognozu tog jutra. Baš ću fino pokisnuti, pomislila je u sebi, samo mi je još to trebalo. Na trenutak je zatvorila oči. Kada ih je ponovo otvorila oko nje bila je samo tama. Pogledala je ispred i iza sebe. U tramvaju osim nje nije bilo nikoga. Tramvaj je stajao u mjestu a vrata na njemu su bila otvorena. Potrčala je ka vozaču ali je njegovo mesto bilo prazno. Iz daljine dopirali su krici. Strah joj se uvukao u kosti. Nije znala šta se dešava. Utrčala je u kabinu i mahnito počela da pritiska dugmiće. Uspela je da zatvori vrata.Šta sad da radim, pomislila je. Plašila je magla, postala je sve gušća i nekako čudno suva pomalo je štipala za grlo. Morala je pobjeći odavde. Otvori vrata i istrča napolje, nekoliko puta se saplela i pala. Posljednji put kad je pala potpuno se upetljala u nešto. Zbog magle nije mogla da vidi šta je to tačno, ali nakon nekog vremena shvatila je da je u pitanju dugačka crna kabanica. Bez razmišljanja je navukla kabanicu i krenula dalje.. Napolju je bilo hladno iako je bio kraj ljeta. Možda se i jesen dovukla neprimjetno. Put je odjednom bio jedino što je vidjela ispred sebe i vodio je u malo seoce ispod brijega. Znala je ovo mjesto, bila joj je poznata rijeka koja je proticala pored sela i jednim dijelom ga uokvirivala. Tu je rođena, tu su bili njeni roditelji, prijatelji sve ih je nekada poznavala. Potrča prema poznatoj kući na početku sela, i bez kucanja utrča unutra. Majka kada je ugledala, u prvi mah nije vjerovala da je vidi zatim skoči sa kreveta i potrča joj u zagrljaj. Plakala je i grlila majku koja se u njenom zagrljaju topila i pretvarala u prašinu klizeći joj iz zagrljaja. Zaprepašteno je skupljala kamarice prašine koje su do maloprije bile u njenom zagrljaju.

„Mama! Mama!“ – vrištala je nemoćno.

„Možda ovo samo sanja! – pomislila je. Istrča iz kuće u kojoj je provela djetinjstvo i nastavi dalje. U susret joj je prilazila Maja. Sa njom je sjedila osam godina u osnovnoj školi. Prilazila joj je sa osmijehom još iz daljine počela je vikati:

„Otkud ti ovdje?“ – zagrlila je i poljubila nekoliko puta, a onda je i ona počela nestajati i pretvarati se u prašinu. Gledala je u malu hrpicu prašine koja je ostala od nje sve dok je vjetar nije oduvao. „Šta se ovo dešava? Plašila se sljedećeg susreta. Neće više nikoga zagrliti niti će bilo kome prići!“ čvrsto je odlučila, ali ova odluka nije bila njena. Nije mogla pobjeći od prijatelja koji su joj išli u susret i nestajali pred njom. Bili su sretni što je ponovo vide, žurili su da je zagrle poljube i nestali bi poput sna. Kako da pobjegne iz zagrljaja prijatelja koje nije vidjela tolike godine. Poželjela je i ona njih. Tek sada je postala toga svjesna. Sada kada je njihov lik nestajao pred njenim očima. Ni ona prašina što je od njih ostajala nije bila dovoljna da bude sigurna da je ovo što joj se dešava istina. Navuče kapuljaču na glavu nadajući se da će ostati neprimjetna.

„Ona je poput kuge!“ – pomisli. Za manje od sata nestali su svi koje je voljela i poznavala. Opustošila je cijelo selo. Pade joj na pamet da je možda zbog kabanice. Možda na njoj imaju neki virusi. Pokuša da je skine, ali najlon kao da se skupio na njenim rukama nije bilo šanse da ga odlijepi i svuče, a bio je neobično izdržljiv pa nije mogla ni da ga podere. Jedino živo stvorenje osim nje bila je mačka. Ona je uporno pratila. Ponekada bi je dohvatila, mazila se uz njene noge, ali ostajala je živa.

„Da li je to zato što ima devet života? Možda je samo pitanje vremena kada će i ona nestati.“ – mislila je dok je pokušavala da napusti selo.

„Mora da ode što dalje odavde! Mora da spasi bar nekoga od njih.“ Vračala se onim istim putem, zbog suza koje su se slivale niz obraze vidjela je samo obrise okoline pred sobom.

„Ubila je svoju majku! Ubila je prijatelje! Nasila je djelič njih na svojim prljavim dlanovima. Sve ih je ubila! Zašto i ona nije umrla? Zašto je uopšte morala da se vrati sada kada nije tako dugo dolazila?“ Ugleda pred sobom ponovo tramvaj. Stajao je na istom mjestu. Mora da ode što dalje odavde. Utrča unutra, vrata za njom se zatvoriše i tramvaj krenu. I dalje nije bilo nikoga. Pitala se kako je moguće da ide bez vozača, ali nije se brinula. Ako je samo ona ostala neka nema ni nje. Predugo je živjela sama, ali nikada nije osjetila ovakvu usamljenost. Plakala je zbog praznine koja je ispunila, zbog onih koje je voljela, a koji su pred njom nestali. Plakala je zato što ih nikada više neće vidjeti. Trzanje tramvaja prilikom kočenja je osvijesti. Vrata su se otvorila i ona izađe napolje. Nije joj padalo na pamet da žuri negdje, pogotovo ne na posao. Nije bilo svrhe. Vidjela je da je i grad pust. Možda bi mogla popiti kafu, usput će da potraži i makaze da isječe ovu odvratnu kabanicu.

„Što je oblačila uopšte? Nije bilo kiše!“ Uđe u prvu prodavnicu i pogledom potraži prodavca. Zbunio je zvuk vijesti na TV-u. Odahnula je kada je čula glas koji nije bio njen, iako u prodavnici osim upaljenog TV-a nije bilo nikoga. Uze kafu u limenci otvori je i popi naiskap. Otvori još jednu limenku sa kafom i krenu u potragu za makazama. Dok je prolazila između rafova do nje je dopirao glas voditeljke sa TV-a. Bacila je pogled prema njoj bila je poput nje, njenih godina. Govorila je u mikrofon:

„Danas se oko planete zemlje pojavila kometa koja je posljednji put u našoj orbiti bila u doba praistorije!.“

„Svašta!“ – promrmlja dok je uzimala makaze sa police. S mukom je sjekla rukave pazeći da se ne povrijedi. Napokon je uspjela, komadi crnog platna padoše na pod, a ona odahnu, naslanjajući se na policu.

„Gospođo morate da platite tu kavu! I kakvo je to smeće? Ne možete to ovdje ostaviti!“ Gledala je sretno i uplašeno. Bilo joj je drago da ponovo vidi nekoga živog, a plašila se da će možda i ona nestati.

„Dobro, dobro! Mogu li dobiti kesu za ovo, platit ću sve.“ Žena joj pruži kesu, a ona je uze pazeći da je nigdje ne dotakne. Smota komade crne kabanice i ubaci ih u kesu. Ode do kase spremna da plati.

„Naplatite ovu i još jednu koju sam popila. Nisam vas vidjela. I molim vas naplatite ove makaze.“ – doda spuštajući ih na pult. Kasirka prokuca i naplati, a ona izađe napolje. Na ulaznim vratima dočekalo je sunce. Oblaci i magla su nestali, vidjela je ponovo i ljude koji su žurili da završe svoje obaveze. Ako je sve opet u redu trebala bi da požuri na posao, ali prvo da telefonira. Baci smeće u kontenjer i izvuče telefon. Čula je kako zvoni, a zatim i ono:

„Halo!“„Halo! Mama! Jesi li dobro? Jedva čekam da te vidim. Doći ću večeras.“ – predugo je odlagala povratak. Sada je pravo vrijeme, osjetila je to. A posao!!!! Bit će još poslova.