Juri život briga ga za mene, a ni mene nije briga za njega

Juri život briga ga za mene već je negdje na polovini svoga puta, ja gledam kroz prozor dok mi se slike smjenjuju pred očima. Znam trebala sam izaći na onoj drugoj stanici. Krajičkom oka vidjela sam predivan park mogla sam tamo sjediti neko vrijeme. Samo tada mi to nije bilo dovoljno, mislila sam da me čeka neko ljepše mjesto. Više od pola ove ekskurzije je prošlo ja i dalje sjedim na istom mjestu i gledam kroz prozor. Nisam ja sama na ovom putovanju mnogo je njih koji poput mene još uvijek traže svoju stanicu.

Znam da sam beskrajno loša bolje bih u životu prošla. Trudim se da dočekam bolje sutra, izbjegavam svađe i neprijatne situacije. Živim život s onim „Bog će to na kraju sve srediti“ čekajući na njega život mi prođe.

Svake večeri prije spavanja poput molitve ponavljam sebi sutra prestajem… Prestajem da vjerujem ljudima, prestajem zaboravljati, prestajem se nadati…

Sutra okrećem novi list i počinjem sve drugačije, počinjem se i ja kroz život gurati, prestat ću svima stolicu ustupati, nekoga ću usput zgaziti ili saplesti. Počet ću i ja normalno živjeti.

A onda opet sebi slažem, pa dobro mi je. Slatke su te laži koje svaki dan sebi ponavljam, daju mi lažni osjećaj sigurnosti. Dobro mi je dok radim za minimalac neprijavljena, dobro mi je i dok plaćam ratu stambenog kredita imam gdje da živim, dobro je dok pomalo štedim na hrani da bih uspjela da platim komunalije. Dobro je danas smo se čak i smijali… Dobre su te bijele laži, život čine mnogo ljepšim, zato se valjda stalno i lažem.

Daju mi neki osjećaj sigurnosti i onda poželim da cijeli život provedem lažući se.

Mogla je ovo biti jednostavna priča o propalim snovima, a onda sam pomislila valjda je dosta. O ne neću ništa uraditi sutra,,, ustajem odmah. Svako novo sutra je jedna nova laž, i jedan korak nazad. Sutra  možda postoji za nekoga drugog, ali ne za mene.

Neka neko drugi čeka do sutra, ja nemam više vremena. Ustanem spremna da napravim korak da se napokon pomaknem s tog mjesta pored prozora brzina kojom jurimo me natjerala da se zaljuljam i ponovo sjednem. Vidim sve što sam čvrsto u rukama držala palo je na pod. Rasulo se i kotrlja se ispod ovih drugih ljudi koji poput mene čekaju svoju stanicu, onu na kojoj trebaju sići.

Vidim kroz prozor i one koji bi da uđu, čekaju da se otvore vrata željeli bi da odu na neko drugo mjesto. Njihova umorna lica mi se smjenjuju pred očima.

Juri život briga ga za mene a ja sjedim vozim se dalje, izgleda da i mene nije briga za njega.