Mačja posla

Priča je trebala biti fantastično-komična i nemojte da vas njen tok zaprepašatava 😉

Odavno se mrak spustio na još živahan grad. Sanja se vraćala sa posla. Taj dan za nju bio je previše težak i naporan. Jedva je čekala da uđe u svoj stan i da zaroni u toplu kupku. Semafor je crvenim svjetlom zaustavio saobraćaj. Pogledala je okolo. Pored njenog auta u automobilu, ugledala je najljepšeg momka kog je ikad vidjela. Pogledi su im se sreli i on se nasmiješio. Skrenula je pogled i pogledala ka nebu na kom je ugledala neka svjetla koja su joj se približavala nevjerojatnom brzinom. U tom momentu Sanja je vrisnula. Snažan bljesak je natjerao da zatvori oči i da podigne svoje ruke preko njih. Vrištala je dok je grlo nije zaboljelo, a onda je stala. Plašila je buka koju je čula a nije se usuđivala da pogleda šta se dešava. Činilo joj se da se sve oko nje ruši i tumba. Kao da je na hiljade munja i gromova najavljivalo strašno nevrijeme, ili eventualni smak svijeta. Plašila se da je planeta prsnula poput napuklog jajeta i da sadržaj iz nje kulja poput lave napolje. Plašila se,,, a ni za živu glavu nije se usuđivala da otvori oči i pogleda. Progledala je tek kada se ona grmljavina utišala. Žmirnula je nekoliko puta dok se naviknula na blijedo ljubičastu svjetlost koja je okruživala. Sanja je gledala u čudu! Nestalo je sve što joj je bilo poznato i što je do sada bilo oko nje. Nalazila se u neobičnoj zgradi valjkastog oblika. Okolo je bilo na stotine istih zgrada različite veličine koje su međusobno bile spojene visećim mostovima. Natpisi iznad ulaza koji su više podsjećali na prozore već na vrata bili su ispisani nekim neobičnim znakovima.
„Jesi li za osvježenje?“ – čula je kako neko pita. Okrenula se i prepoznala onog prelijepog mladića iz automobila. U rukama je držao dvije crne loptice koje su virile iz papirnih fišeka. Jednu je pružio njoj. Tek tada je primijetila da su njegove ruke i vrat bile od neobične legure. Vjerovatno mu je takvo bilo cijelo tijelo samo ona to od odjeće nije vidjela. Uze onu lopticu stežući papirni fišek da joj ne ispadne. Prinese je ustima znatiželjno. Mislila je da je neka vrsta kolača ili sladoleda, ali u dodiru sa njenim usnama loptica postade fluidna. Prvo liznu a zatim krenu da srče napitak koji je podsjećao na kavu.
„Šta je ovo? Gdje smo mi to sada? Šta se desilo?“
“Dobrodošla u Sfinksland! Ja sam najnovija verzija robota Sfinks 22. A ti si izabrana da nam pomogneš! Stanovnici naše planete imaju problem za koji mislimo da samo ti imaš rješenje. Zato smo te ovdje doveli. Ti si nam jedini spas.“
„Kakav problem!? Šta je to Sfinksland?“
„Sfinksland je mala planeta u mliječnom putu. Kao što vidiš mi smo malo drugačiji od vas zemljana. Od onih na koje si navikla!“ – dok je odgovarao na njena pitanja Sanja primijeti da ima mali šiljati rep. Bio je poput mišjeg samo duži, mahao je njime lijevo-desno poput mačeta.
„Stanovnici ovdje su Sfinksi i dolaze iz reda bezdlakih mačaka.“
„Ali kako ja mogu bilo šta da učinim da vam pomognem?“ – i dalje je bila zbunjena. Nije odustajala ni od onog napitka. Uostalom ko zna kada će moći da popije kavu.
„Imamo problem i zato si nam ti potrebna!“
„Ali, zašto?“
„Naša vladarka je dobila prvog potomka.“
„Pa to je super! Gdje je tu problem!“
„Ponekada se dešavalo da se naši potomci rode s greškom i manjkom naših gena, ali to smo do sada rješavali tako što bi ih izolovali na susjednim planetama. Mnogi su završili i kod vas.“
„Kakve veze ja imam sa tim? Ja sam kozmetičarka!“ – zaključi Sanja.
„Vidjet ćeš!“ – uze je za ruku i povede kroz otvor preko onih visećih ljestvica. Plašila se visine, ali se osjećala sigurno dok je on držao za ruku. Već se umorila dok su se lavirintom od prozora i ljestvica popeli do najvišeg otvora. Tamo ih dočeka žena, ili ženka. Nije još uvijek bila sigurna šta su to Sfinksi, pa je s rezervom došla do ovog zaključka. Ležala je na velikom krevetu koji kao da je lebdio u vazduhu i ljuljuškao se. Na malom jastučetu u uglu pored otvora ležalo je mladunče. Nije bilo nimalo nalik na njih. Njegova koža bila je prekrivena dlakama. Imao ih je svuda po obrazima, prstima, stopalima podsjetio je na mačku. To i jeste bila mačka shvatila je kada se primakla.
„Vidiš!“
„To je mačka!“
„Svi smo mačke! Samo ova je sa dlakama! Vladarka ne dopušta da je izolujemo. Samo mačići bez ijedne dlake su znak čistoće i dostojanstva.“
„Pa šta ću vam ja?“ – gledala ih je zbunjeno.
„Ti ćeš da je izdepiliraš. Vidjeli smo da si na zemlji i dlakavije zemljanke spašavala od dlaka. Počni odmah!“ – naredi joj i dobaci kutiju voska u granulama.
Sanja nije mogla da vjeruje šta joj se dešava. Ako krene sa depilacijom mladunčeta plašila se da će i koža da mu spadne. Ako odbije da uradi to što traže od nje mogu da je kazne ili ubiju. Imaju li oni ovdje uopšte neke zakone? Šta li bi se desilo da počnem da vrištim? Da ih tužim za otmicu? Nijedna od ovih ideja nije joj se činila spasonosno. Sanja je podigla obrvu, ali nije željela da postavlja previše pitanja. Sagnula se i krenula s depilacijom. Počela je sa depilacijom šapica i mladunče se u početku prilično mirno. Vidjela je da je to prošlo dobro pa mu cijelo tijelo namaza voskom. Kada je krenula sa depilacijom maće frknu od bola i ogreba Sanju po rukama. Instiktivno potraži spas u majčinom zagrljaju. Vladarka nije stigla da ga zaustavi. Vosak kojim je mače bilo namazano lijepilo se za njenu kožu. Robot i Sanja su gledali zaprepašteno dvije mačke kako se prevrću po krevetu. Vladarka je svojim pokušajima da ga odlijepi od sebe otkidala čitave trake njegovih dlaka. Sve bi bilo super da se te dlake nisu automatski lijepile za njenu kožu. Mjaukalo se i grebalo, frktalo, a Bogami i skičalo, nakon pola sata mačke se napokon odvojiše. Za to vrijeme njih dvoje nisu se usuđivali ni da trepnu. Vladarka je bila oduševljena njeno mladunče je napokon bilo onakvo kako je i željela. Zaprepastila se kada je shvatila da je sada ona prekrivena dlakama. Vrisnu snažno niskim tonovima koji su poput lokomotive probijali zvučni zid. Sanja začepi uši. Možda bi i ona vrištala da onaj ljepuškasti robot sa repom nije prišao i uzeo je u svoje naručje. Nosio je poput Supermena kroz različite nijanse ljubičaste u kojima se svjetlost prelamala. Šamarao je zvijezde, sazviježđa, komete i meteore koji su im stajali na putu. Zaustavio se tek pred njenom kućom.
„Izgleda da tamo više ne mogu da se vratim, mogu li večeras kod tebe da prespavam?“
„Možeš da ostaneš i duže, ako taj rep budeš držao u pantalonama!“ – nasmija se i ugura ga unutra