Živi mrtvaci

NAPOMENA: Ova priča je nastala uslijed višegodišnje izloženosti mog mozga američkim filmovima. Ona je moj pokušaj da napišem priču koja nema veze sa bilo kakvim istinitim događajem. Svi likovi su izmišljeni. Događaji ako su se nekada i desili onda to sigurno nije bilo ovako.

I DIO

Kako je moguće da neko ima tako crvenu boju kože pitao se? Bila je prelijepa, pa opet imala je te neke „slobodnije“ pokrete. Nije mogao prestati da je gleda. Tek poslije do njegovog mozga je doprlo da crvena boja kože dolazi od crvenih sijalica koje su bile raspoređene svuda po zidovima i plafonu. Pružio je ruku u namjeri da je dohvati ne bi li obratila pažnju na njega. Čuo je muziku piskutavu i daleku. Smetala mu je, a onda ništa više…

Doktore, brzo u sobu 28. Pacijent ne pokazuje znakove života. Već dugo nije bilo pomaka kod ovog pacijenta. Nisu mu ni ime znali. Doktor se nadao da će uspjeti da ga probudi ne bi li bar saznao ko je on?

Opet je vidio nju. Ovaj put zajedno su sjedili. Njen osmijeh je kao sunce grijao njegovu dušu. Njena ruka drhtala je u njegovoj. Nije bila uplašena, samo nije joj prijala svježina jutra.

Na klinici se pojavio jedan gospodin u odijelu. Bio je prilično mlad, ali ozbiljan za svoje godine. Tražio je od doktora Rhen-a da mu ispriča sve o stanju pacijenta iz sobe 28.

-Dovezli su ga kod nas prije dvadeset dana, tada je bio u komi. Nije se budio. Bio je klinički mrtav petnaest minuta. Reanimacijom smo uspjeli da ga vratimo. Niko mu nije dolazio u posjetu. Ne znamo ni njegovo ime. Doktor je odgovarao kratkim rečenicama želeći da ga se riješi što prije. Da napokon popije kavu koja se hladila.
-Njegovo ime je Đon Zakiewicz. Do viđenja doktore.

Doktor je ostao sa milion neizgovorenih pitanja gledajući za čovjekom koji je odlazio.

Agent interpola je odlazio. Nije želio da otkrije doktoru više od onoga što je potrebno. Nije mu rekao da to nije njegovo pravo ime. Da je nastradali bio porijeklom sa Balkana. Nije mu rekao ni da je njegovo pravo ime bilo Jovan Zeković. Bio je jedan od osam koji su stradali. Desile su se naizgled nasumične nesreće u svim dijelovima zemlje. Činilo se da ih ništa ne povezuje. Osim činjenice da su stradali napustili Balkan u toku, ili odmah po završetku rata devedesetih godina. Svi su bili mrtvi osim ovog posljednjeg.

Tražio je od Interpola da iz svoje kancelarije u Sarajevu provjere sve nastradale uključujući i Jovana Zekovića. Nadao se da će ga izvještaj o njima čekati u kancelariji.

Svi su bili tu provjerio je: Almedina Pašalić, Anita Marić, Tarik Bektić, Mario Bijelić, Džemaludin Isaković, Safet Hajdarević, Jelena Savić i Jovan Zeković, ovaj posljednji se još borio za život. Svi su napustili svoju državu i prilagodili svoja imena i prezimena jeziku države u kojoj su se nastanili.

Ostao je cijelu noć u kancelariji čitajući izvještaje,… Nevjerovatno ovi ljudi su već godinama zvanično bili mrtvi. Bili su izmasakrirani, zlostavljani, silovani na kraju ubijeni i sahranjeni u masovnim grobnicama.

Šta je bila laž njihov život ili njihova smrt pitao se???

Nastavit će se….

Ostale dijelove možete pročitati ovdje