FB bonton (prijateljstvo ili uznemiravanje)

Nekada još prije ovoga posljednjeg rata u nekim književnim klasicima bih naišla na rečenice tipa:

“Hvala ti što mi želiš biti prijateljica“ oduševila bih se tada mi je to bilo tako slatko, kulturno, i nekako lijep gest.

Danas u dvadeset i prvom vijeku kada u inboks dobijem takvu poruku osjetim blagu jezu…

Već sam pisala o ovome, znam i drugi su očigledno nedovoljno. Da se razumijemo ne smetaju meni pristojne a ni nepristojne konverzacije javno kultura je ogledalo svakoga ponaosob, meni smetaju oni periodični ili planski upadi u inboks.

Divna je činjenica da se neki ljudi tako pronađu i odluče ostatak života provesti zajedno, ali sa druge strane postoje i oni koji to smatraju uznemiravanjem.

Nebitno je da li sam ja vas dodala ili samo potvrdila za prijatelja, bitno je da se od tog momenta normalno ponašate, ako imate nešto da pitate pitajte. Oni koji su pitali znaju da sam strpljivo i nadugačko objašnjavala sve što ih je interesovalo. Na poruke tipa:

-Ćao, kako si

-Dobro jutro „ljepotice“( namjerno stavljeno pod navodnike)

-Eee (šta god to bilo)

ne odgovaram jer nisam na internetu da bih bilo koga pojedinačno zabavljala, tu sam prije svega da zabavim sebe.

Da spomenem i one „kozmetičko kupoprodajne“ poruke, pa svi koji me poznaju znaju da sam ja od onih što od kupovine prave izlete i vole da šetaju od prodavnice do prodavnice birajući proizvode.

Ne smetaju meni na netu objave tog tipa svi ponešto prodaju i svaka roba ima svoga kupca, njih pominjem samo zbog onih navalentnih koji na moje NE odgovore blokom nepristojnim nastavkom razgovora ili nastave ubjeđivanje nadajući se valjda da ću se predomisliti.

Nikako ne smijem da zaboravim i one cvijetne poruke gdje mi uz šoljicu kafe serviraju cvijet ili cvjetiće,,,moram priznati na cvijeće odnedavno posebno reagujem.

Volim ja njega, ili sam ga voljela, čak sam ga i redovno sadila, a onda ove godine riješim ozbiljnije da se bavim poljoprivredom posadim pored ostalih poljoprivrednih kultura i cvijeće, ali od obaveza na poslu i u bašti nikako nisam stizala da počupam travu koja je rasla okolo ili da ga okopam.

Odmah su počele da se nizaju pošalice tipa:

-Ako već završiš sve u bašti što ne uđeš i u cvijeće? Što ovu travu ne počupaš?

Jadno cvijeće bilo bi lijepo da je imao ko da ga okopa.

Ko da nemam pravo na pauze i odmore, rekoh im:

-Manite me ljudi sa cvijećem, ako hoće da raste nek se kroz korov probije.

Udaljih se ja od početne tematike, ako smo postali virtuelni prijatelji nije važno da li se poznajemo, lijepo ponašanje ili bonton je čitava jedna nauka. Svakome treba ostaviti prostora, i treba nastojati da ne narušavaš intimu „prijatelja“. Znam da ne mogu nikome da naređujem ali u životu trebala bi da se poštuju određena pravila ovo su neka moja (kažu ponašaj se onako kako bi željela da se prema tebi ponašaju, i ne čudite se što i od drugih isto očekujem):

-Lajkujem ono što mi se dopadne

-Ignorišem ono što mi nije OK

-Kad me nešto iziritira ili zaintrigira komentarišem

-Podijelim ono što mi se posebno dopadne

-Pitam ako me nešto interesuje

-To što nisam odgovorila je takođe odgovor

Naravno postoje i one osobe na koje sam vremenom zaboravila svako ih valjda ima tu negdje, ali kada se jednom pojavite podsjetite me da znam da ste to vi, a ne da me plaše vaši pozivi..

Prijatelji smo i to je to, zauzvrat mi ne trebaju komplimenti, cvjetni aranžmani niti pisma zahvale u kojima primjećujem samo neke skrivene namjere.