Ljubav ili zakasnela reakcija II dio

U polupraznom restoranu sjedila je ona. Mirko je bio siguran da je to ona jedina od prisutnih bila je sama i dok je posmatrao imao je utisak da čeka nekoga. Njega! Sigurnim korakom zaputio se prema njoj.
“Dobar dan! Ja sam Mirko!”
“Olivera!” – reče nježno diskretno se osmjehujući. Morao je priznati sebi da je zaista privlačna. OK imala je “dovoljno” godina ali i kožu nježnu poput djeteta osjetio je to prilikom rukovanja. Osmijehom ga zarobi na sekund ili možda duže nije bio potpuno siguran. Kao da su neko vrijeme bili zarobljeni dok su posmatrali jedno drugo poput glavnih likova iz indijskih serija. Čak mu se učinilo da je primijetio i onaj vjetrić koji joj talasa šiške. Kosa joj je bila kratka, za neko veće “talasanje” jednostavno nije bilo kose na raspolaganju. To ga je i vratilo u stvarnost. Sjede za sto pored nje i poruči domaću kavu. Htio je pregovarati o poslu a da ne bulji u nju, ali to je bilo nemoguće. Privlačio ga je način na koji je pričala. Blenuo je u nju poput onog teleta ispred šarenih vrata. Trudio se da prati šta mu objašnjava, ali nije mu bilo baš najjasnije.
“Izvinite što vas prekidam, na šta ste tačno mislili kada ste rekli da bih trebao obavljati posao administratora?”
“Pa na posao administratora fejsbuk grupe!” Na ove njene riječi svi njegovi planovi potonuše. Odmah mu je bilo jasno da tu neće biti neke love, ali nije želio da ode. Prijalo mu je da je posmatra. Sa toliko žara mu je pričala o svojoj grupi, mada nije shvaćao zašto? Imao je dovoljno iskustva da zna da su tu male pare. Pogotovo kada poziciju administratora dijeliš sa još nekoliko osoba, a ona je izgledala sretno. Da očigledno je bila zadovoljna onim što radi.
“Želite li prihvatiti ovaj posao?” Zaprepasti ga direktnim pitanjem. Polovinu vremena je samo posmatrao, nije bio siguran ni o kojoj cifri je pričala. Pa opet nije mogao da joj kaže ne. Znao je da je glupo. Bio je siguran da će mu ovo donijeti samo obaveze bez neke posebne novčane satisfakcije, ali ona je bila sretna. Možda njemu nešto promiče. Uostalom ni jedan posao nije doživotno.
“Pristajem!” – iskoristi priliku da još jednom osjeti mekoću njene kože. Ima nešto, mislio je, dok je skupljao papire sa stola.
“Na ovim papirima su vam upute. Znate nešto poput kalendara dešavanja u grupi, tokom sedmice i mjeseca. Predivno i miriše shvatio je kad je ustala sa namjerom da krene. Nije mu se ostajalo samom. Nije bio siguran ni koje su njegove obaveze. Nije bilo nikakvog ugovora. Pa opet činilo mu se da je posao njegov i da će se opet vidjeti.
“Vidimo se iduće sedmice za sve što vam nije jasno javite mi se porukom na fejsu. Najbolje u grupnom ćatu sa ostalim adminima tako ćemo svi biti upućeni a onaj koji prvi vidi će vam odgovoriti. Zastala je na sekund da ga doda na fejsu, a zatim ode. Mirko je ponovo sjeo. Izvuče cigaru i povuče prvi dim.
“Jebem li ga, šta ovo bi?” – mislio je dok je iz onih papira pokušavao dokučiti šta treba da radi i gdje su tu pare??? Lista obaveza nije bila dugačka, a para ni na vidiku. Ujede ga dim za oči i ponovo zaškilji, ali nije odustajao od pušenja. Ostatak dana bio mu je prazan nije mu bilo jasno je li ta praznina zbog toga što nije imao predstavu koliko je plaćen, ili zato što je upoznao privlačnu ženu čije nedostajanje mu je poput glavobolje postalo konstantno i uporno. Vidjet ćemo se iduće sedmice, ponavljao je u sebi svaki put kada bi praznina koju je osjećao postala nepodnošljiva. Morao je priznati da je posao bio pa recimo interesantan. Jutra bi mu počinjala uz sličice kave u inboksu, on bi birao najljepše slike svježeg cvijeća nonšalantno stavljene pored neke knjige. On je bio jedini muškarac, a one očigledno željne svakodnevnog četovanja. Trajali bi ti njihovi razgovori ponekad i satima. Sve su mu bile drage, ali Olivera ona je bila posebna. Pa i svaka njena fotografija činilo mu se kao da je samo njemu namijenjena. Jedva je čekao utorak, poput dječačića.
“Danas nema zezanja! Saberi se i slušaj šta priča!” – govorio je sebi dok se šamarao ispred ogledala.
“I pred njom nema pušenja! Samo treba da zajedno plačemo dok se guramo oko jedne pepeljare.” Ona je pušila neke ženske cigare bez ikakvog mirisa, ove moje ko da su pakovane na odjelu Aušvica gdje je bila najveća koncentracija otrovnih gasova. Moram je danas pitat za lovu, računi su stajali od petka na stolu. Znao je da se neće sami platiti, a kako da je pita bilo šta. Dovoljno je bilo da vidi one šiške prebačene ulijevo kako se lelujaju dok priča i sve oko njega bi nestalo.
“E nećeš danas! Danas ću da budem spreman!” – uze bokal sa stole i naiskap popi dvije i po čaše hladne kave. Ovo će mu pomoći da ostane budan i pribran nadao se. Iako su pripreme za ovaj sastanak trajale od rane zore svi planovi su potonuli kada se ponovo našao ispred nje. Opet ono talasanje kose trznu ga poput ogoljene žice. Neka struja mu prođe niz tijelo.
“Jebaji ga!” – shvatio je da mu je nemoguće sabrati se dok je ona u njegovoj blizini. Samo da se sjeti bar da je pita za lovu al ne može odmah.
“Pa gdje si ti!” – dočeka ga sada već prisno. Ko da se poznaju godinama, mora da je to zbog onih cvjetova i knjiga po inboksima. Čak ustade i poljubi ga u obraz ko najrođenijeg, pa sjede i nešto bi ko da priča.
“E Mirko sad si se ugasio!” Pričala je nešto, smješkala se , pa bi ga uhvatila za ruku, a on ko tetreb samo je gleda i smješka se. Mogla je da mu traži i da pobije ostale administrator on bi samo klimnuo glavom i nastavio da se smješka. Shvatio je da je sastanak gotov kad je ustala.
“Vidjet ćemo se opet iduće sedmice!”
“Čekaj da te pitam, koliko ću biti plaćen za ove poslove?”
“Plaćen?!” – gledala ga je iznenađeno. “ Pa rekla sam ti da svi mi to radimo volonterski! Razgovor kao za posao je samo da vidimo odgovaraš li? Ne primamo mi baš svakoga u našu družinu. Razumjet ću ako odustaneš.” – reče na kraju. U njegovoj glavi upalilo se hiljadu alarma. Odustajanje je značilo da nema više povjetarca koji joj nosi šiške, nema ni sličica kave, ni pažljive selekcije cvjetića, nema više nje!!!
“NE! NE želim da odustanem! Pitam onako. Sve je bilo previse formalno kao pravo zaposlenje! Pa ja zato! U redu je! Ne trebaju meni pare!” strah da će nestati iz njegovog života i inboksa bila je prevelika. Jebeš pare zaradit će ih negdje drugo. Nema šanse da odustane od ove fejsbuk grupe.
“Nastavit ću ja sa vama ovo druženje iz zadovoljstva. Zaista uživam!” – gledao je u oči pokušavajući da joj stavi do znanja koliko mu prija. Usput mu pade na pamet da lukavo iskoristi momenat i još jednom je zagrli i poljubi. A onda je otišla. Sjede i zapali jednu od onih iz Aušvica. Nije mu se radilo za džabe, ali na samu pomisao da je više nikada neće vidjeti osjetio bi se ko šaraf pogrešno ubačen u otvor sa navojem sa jedne strane osjećao je pritisak a sa druge prazninu koja se stvorila oko njega.
“Valjda nije toliko zglajzo da sve ovo umišlja. Valjda i ona nešto slično osjeća!” I osjećala je shvatio je to već sljedećeg utorka sve češće su im se kažiprsti preplitali tokom razgovora, a one neumorne šiške morao je nekoliko puta smiriti dodirima. Dugo bi poslije njihovog susreta osjećao njen miris u nozdrvama. Bio je to jedan potpuno nov osjećaj, predobar, ali nije bio dovoljan da plati njegove račune. Pritom se uporno trudio da bude džentlmen. Insistirao je na tome da on plača račune, a onda je počeo da zazire od njihovog sljedećeg susreta. Nije bilo više ni jednog jedinog šteka, sve je otišlo na ove redovne sedmične sastanke i one vanredne večernje izlaske na kojima nisu pričali o poslu. Morao je brzo nešto da uradi.

Nastavit će se….

Svi dijelovi ove priče su ovdje


Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s