Krivica

Nenad je uporno pokušavao da ispravi avion ali komande nisu radile. Zana se snažno držala za rukohvate na kopilotskom mjestu. Strah se vidno ogledao na njenom licu. Oči su joj bile sklopljene a zubi stegnuti. Poželjela je da vrišti, ali strah je bio toliki da glas nije izlazio. Poželjela je da plače ali suze nisu htjele da poteku.

„Pomjeri zakrilca Zana. Otvori oči. Eto to tu!“ – pokazivao joj je nešto. Snažan vjetar zatresao je mali avion. A onda je Zana ispred sebe vidjela obrise zemlje koji su joj se približavali.

„Izbaci točkove odmah!“ – čula je Nenada kroz grmljavinu motora koji je pucao. Pritisla je dugme. Pred sobom ugledala je vrhove drveća. A onda joj se zacrnilo pred očima …

Strese se! I dalje je hvatala jeza od same pomisli na taj dan.

„Da li je on zaista onesposobio avion prije polijetanja? Imao je priliku! Da li je tada saznao za mene i Nenada, ili je to bilo još onda kada su nam otkazale kočnice na novom fiatu. Ja sam htjela da kupim automobil samo za sebe, i kupila sam fiću crvene boje. Je li to možda bilo zbog ljubomore?? Zato što sam željela da ugodim sebi, pri tome ne uključujući njega u ispunjenje moje želje! Ne znam! Već deset godina budim se i liježem sa istim pitanjem. Jesam li pogriješila onoga dana??? Volio je on mene znala sam to. Vidjelo se u svakoj od onih sitnih pažnji kojima me je obasipao. U svakoj od njih kao da me je pesnicama za grlo stezao i davio, zato što nisam bila samo njegova. Znao je sve nisam ga nikada lagala, ali nije mi dao da odem niti je on želio da ode.! Po cijeli dan se motao oko mene. Sjećam se tačno dana kada je moja odluka postala konačna.“ – napravi pauzu da popije malo vode a zatim nastavi.

„Jedina moja, napokon ćemo biti stalno zajedno! Govorio je a da nije ni ušao u kuću. Počeo je pričati čim je otvorio vrata. Napokon sam našao vrijednog i pametnog pripravnika. Pravi je majstor sa brojkama. On će sve da završava u fabrici, dolazit će svake sedmice da podnese izvještaj a nas dvoje se nećemo više ovako dugo razdvajati! Gledao me je zaljubljeno, dok je u meni sve nestajalo. Tada sam osjetila kako se pojedini dijelovi mene kidaju i zatrpavaju mi stopala zidajući me tako u dnevnom boravku kuće. Već duže vrijeme sam sumnjala da sam zbog njega izgubila posao stjuardese, i da se zbog njega ne mogu zaposliti ni u konkurentskim kompanijama. Jedine poslove koje sam tada dobivala bili su asistencija na privatnim čarter letovima, i to je bilo sve rjeđe. Sada kad on više ne bude nigdje išao,,, kada ja ne budem imala više nikakvih obaveza. On je mislio da je to početak nečega dobroga, a ja sam znala da je kraj! Valjda je ljubav za svakoga od nas drugačiji doživljaj. Meni je ljubav uvijek bila samo ono stanje na početku prepuno iščekivanja, strepnje hoće li se desiti ili ne. Meni je ljubav lijepa samo u njenim nastajanjima,,, dok se rađa, i dok još nije do kraja ostvarena. Momenat kada uđe u kolotečinu, kada više nema iznenađenja niti bilo kakvih prepreka… Onoga dana kada se dožive sva ona potajna nadanja, kada ta ljubav dobije sve vrijeme ovoga svijeta za mene to više nije ljubav! Od tog trenutka iz dana u dan postaje mi sve veći teret i obaveza! Džaba sam ja to njemu govorila. Džaba sam se toliko puta pakovala. Svaki put bi me spriječio da odem. Pokušao je poljupcima da u meni probudi nestale emocije. Ti poljupci su bili poput kandži držali su me previše čvrsto i nisu mi dali da dišem.“ – tridesetogodišnji inspektor je posmatrao bez namjere da je prekine. Bio mu je čudan njen mir.

„Morala sam, sigurno sam morala! Morala sam ili bih ja umrla! Ko bi rekao da obični kišobran može da ubije? Ja ne bih nikada, a onda sam vidjela da je mrtav! Bio je to milioniti put kada sam pokušala otići! Htjela sam da se izvučem iz njegovog zagrljaja. Stigla sam do izlaznih vrata, a onda me opet zgrabio! I to je bio kraj! U rukama mi je bio stari kišobran. Nekako nespretno udarila sam ga jednom ili dva puta. Nisam ni primijetila da je neka od žica slomljena, ili oštrija. Nisam vidjela ni kada mu se u vrat zabila. Vidjela sam samo tamne mrlje krvi na žutom platnu kišobrana. Nije mi bilo žao, nije me bilo briga. Mogla sam da odem, ali bih možda cijelog života bježala. I od tada samo on me ima! Ostala sam ovdje sa njim. Samo njegova!! Opet je pobijedio! Ostala sam da ne bude sam. Nisam mogla živjeti sa njim, ali ni bez njega. Njega sam smjestila u šupu ispod drva. Bio mi je dovoljno daleko, a stalno na očima. Mislila sam da zauvijek mogu nastaviti ovako, ali nisam mogla dalje da ga gledam. Ne mogu da gledam ni miševe koji su se izlegli u drvima. Kad legnem u krevet osjetim kao da ga grizu, i polako mu jedu dijelove tijela. Ne mogu više, dovoljno sam mu godina dala. Nadam se da ćete me zatvoriti negdje daleko. Negdje odakle neću moći da vidim ni njega ni miševe. To je cijela istina!“ – inspektor je posmatrao stariju ženu koja je sve ovo pričala polako kao da mu priča bajku. Bez griže savjesti, bez bolnih grimasa, bila je potpuno hladnokrvna.

„Gospođo Zana! Zana Novaković!“- nagnu se da pročita sa papira ispred sebe

„Jeste li svjesni da ste upravo priznali ubistvo svoga supruga?“ – samo je popravila kovrđave šiške i klimnula. Na njenom još uvijek lijepom licu vidjela se tek poneka bora. Inspektor ustane sa stolice i otvori vrata. Pokretom ruke zovnu jednog policajca.

“Vodi je u pritvor dok obavimo istragu!” U jednom drugom dosjeu pisalo je da je Dušan Novaković industrijalac i vlasnik nekoliko fabrika sletio automobilom u rijeku. Tijelo mu nije bilo nađeno, ali je proglašen mrtvim. Dokaz za tvrdnje iz ovog izvještaja bili su svjedoci i automobil koji je izvučen iz rijeke.

“Mogla je ida se izvuče, ali izgleda da sve mora da se naplati.” – mislio je dok je provjeravao dokaze.

Njihova istraga nije dugo trajala. Čim su počeli da kopaju u šupi pronašli su dijelove kostiju. Forenzičari su utvrdili da kosti možda i nisu ljudske. Bile su previse sitne i nije ih bilo dovoljno. Osim toga vidjelo se da ih je vrijeme dobrano uništilo. Imali su njeno priznanje, ali ne i dokaze. Na kraju krajeva zašto bi rješavao slučaj koji je riješen već deset godina. A ona? Nju će ujutru da vrati kući. Uostalom ako mu bude pravila probleme ima i za to ustanova koja je nadležna.