Flekave pahulje

Vatra u kaminu je lagano pucketala obasjavajući prostoriju koja nije bila naročito velika. Naspram kamina stajao je kauč gdje bi Verica obično sjedila sa svojom bakom kada je bila mala, dok bi joj baka pričala razne priče o Novoj godini ili Božiću. Prva polovina decembra već je bila na izmaku, a Vericu još uvijek euforija nije dotakla. Nekako se osjećala praznom. Nije to zbog sete za bakom, znala je to, ali neka tuga joj se uvukla pod kožu.

Baka je Verici bila sve. Ona je odgajala sama i Verica je neizmjerno voljela. Patila je za roditeljima ali nikad, nikad se nije usudila da pita baku šta je sa njima i zašto se nikada nisu pojavili. Ali sada se zapitala. A baka je umrla pre 7 godina ne rekavši joj ništa.

Verica je nekada davno voljela praznike koji dolaze ali sada, ovog puta osjećala se usamljeno. Imala je samo jednu želju, a ona je bila da sazna šta je sa njenim roditeljima.

Ustala je sa kreveta i dodavala jedno po jedno drvo na vatru. Voljela je posmatrati plamene jezike kako gutaju cjepanice. Prijala joj je i toplota cigli od kamina. Sjetno kao da ih pomilova pređe rukom po njihovim ivicama, i osjeti duvanje vjetra. Podiže pogled sa plamena, prostorija se sakrila u polumraku koji se neprimjetno ušunjao.

„Noć će uskoro zato je zahladilo!“ – pomisli a onda primijeti da je potpuno nestao zid ispred nje. Tu je još uvijek bio kamin, vatra, i svjećnjak sa napola dogorjelim svjećama, ali zid iza kamina je nestao. Ne nije se srušio, nije se ni probušio nije ga bilo kao da ga je neko poput roletne ili zavjese jednostavno sklonio. Zato je osjetila studen i vjetar kako joj se probija do kože. Dohvati ćebe sa kreveta i prebaci ga preko leđa. Već pri prvom koraku osjetila je snježne pahulje, ove pahulje kao da nisu bile normalne! Padale su nekako „dušmanski“ po njoj i udarale je. Činilo joj se da se svaka od njih u dodiru sa njom pretvara u vodeno čudovište, i kao da je mrzi, udara, i davi u svojim dubinama.

„Gdje je nestala toplina doma?“

„Jelka ti još uvijek nije okićena!“ vikale su pahulje prije nego što su postajale kapljice tjerajući je da trči po snijegu dok pokušava da od njih pobjegne.

„Zašto si cijelo vrijeme sama?“

„Zašto još nisi spakovala poklone za prijatelje?“

„Zašto? Zašto? Zašto?“ – pratilo je gdje god da se okrenula.

„Ostavite me na miru!“ – vrisnu slomljena od bola i studeni. Pomalo i zbog suza koje su bježale od nje i pretvarale se u pahuljice, udarale je i zatrpavale. Verica izmorena pade na snijeg i sakri se ispod ćebeta. Ponovo je osjetila toplotu. Nije bila sigurna je li ona dolazila od vatre iz kamina, a plašila se da proviri ispod ćebeta.

„Nemoj da plačeš mila!“- čula je bakin glas.

„Bako! Spasi me od ovog tereta!“

„To je samo život. Prestani plakati odgovore ćeš već pronaći i sama!“ – bakin glas je postajao dalji i nestajao u naborima ćebeta. Verica je shvatila da ne može ostati sklupčana pod ćebetom i čekati da je snježne pahulje potpuno prekriju. Nikada nije na svom tijelu osjetila njihovu težinu. Sada je osjetila svaku od njih kako se sa bolom spuštala na njen vrat, leđa, glavu. Neće im dopustiti da je pobijede i uguše. Borit će se! Sa mukom se izvuče ispod ćebeta i podiže sa poda. Vatra se skoro bila ugasila. Njena Flekica, mali bijeli pas sa žutim flekama oko očiju, skakala je pored nje.

„Bože baš sam budalasta, a ja mislila!!!! Ma ti si moja najljepša snježna pahulja!“ – uze ga u naručje i poljubi mu vrh njuške. Za svaki slučaj pogleda pažljivo prostoriju, osim vatre koja se ugasila sve je bilo tu. Upali svjetlo, i primijeti da je nekoliko knjiga koje su stajale iznad kamina palo na pod. Dok ih je kupila pade joj na pamet da ni jednu od njih nije pročitala. Poslije će, sad mora da naloži vatru i nahrani flekicu. Bila je gladna zato je i skakala po njoj. Kad je sve završila vratila se knjigama. Bile su tu cijeli njen život. Listovi unutar korica su požutjeli i neobično mirisali. Korice su bile priča za sebe od debelog kartona presvučene platnom sa utisnutim zlatnim slovima. Bile su nekako otmjene, mislila je dok ih je okretala u rukama i posmatrala. „Grička vještica“ pisalo je na njima. Očigledno su bile sve dio istog serijala. Iz jedne od knjiga ispale su tri fotografija. Ko zna od kada su stajale tu zaboravljene. Na jednoj je bio zaljubljeni par, ona u vjenčanici a on u odjelu. Sigurno slika sa vjenčanja. Na drugoj isti par sa bebom i na trećoj samo djevojčica. Pa to je bila ona! Upoređivala je fotografije i posmatrala ih. Imala je njenu kosu i osmijeh, njegove oči….. To su njeni roditelji! Bože cijelo vrijeme su bili tu, mogla je da ih vidi a nije! U istoj knjizi jednim ćoškom zalijepljen za korice stajao je i jedan članak isječen iz novina. Bila je to vijest iz crne hronike o mladom bračnom paru koji je nastradao u saobraćajki. Verica se vratila fotografijama.Na poleđini jedne fotografije pisalo je „Ako želiš biti sretan, budi!! Niko u tome ne može da te sprečava.“ To je bila istina ona je htjela biti sama zato je i bila tužna. Sutra je Nova godina, a ona ništa. Ostavi knjige i fotografije na sto i donese jelku i nakit sa ormara. Dok je stavljala ukrase pravila je svoje novogodišnje planove. Sutra će nazvati kolege sa posla, valjda nije kasno da im se pridruži na žurki. I od prvog januara okreče novi list, potrudit će se malo i bit će sretna.